U trenucima kada cijeli svijet brine o ljudskim pravima, demokratiji i jednakosti, Bosna i Hercegovina, zemlja čiju su historiju ispisali krv, kosti i pepeo rata, danas svjedoči euforičnom slavlju Dragana Čovića i Ilije Cvitanovića – političkih aparatčika čiji je jedini ideološki kompas vječna vlast, etnička dominacija i vladavina privilegiranih elita.
Presuda Velikog vijeća Evropskog suda za ljudska prava u slučaju "Kovačević protiv BiH", kojom se poništava prvostepena odluka u korist građanina koji je tražio elementarno ljudsko pravo – da bira i bude biran bez obzira na etničku pripadnost – u civiliziranim državama izazvala bi šok, protest i nacionalni sram.
U Bosni i Hercegovini? Ne. U BiH se to slavi. Bukvalno slavi.
Naime, lider HDZ-a BiH Dragan Čović i njegov politički pudl Ilija Cvitanović trljaju ruke. U Danu naroda (da, ne "građana", jer građanin je ovdje zakonski neprihvatljiv!) njih dvojica u delirijumu trijumfa poručuju: "Vrijeme je da mijenjamo Izborni zakon! Vrijeme je da BiH postane ono što mi želimo – legalizovana etnokratska štala u kojoj tri politička pastira čuvaju tri stada i odlučuju ko smije živjeti, ko glasati, a ko jednostavno – ne postoji!"
I zaista, to je suština onoga što slave. Nema više potrebe za skrivanjem iza demokratskih floskula. Građanin – onaj koji nije Hrvat, Srbin ni Bošnjak, ili jeste ali ne po mjeri partijskog čobana – ovdje ne smije biti ravnopravan. On ne može ni da bude kandidat. Ne može da bude ni predsjednik, ni član Predsjedništva. Nema pristup ključnoj vlasti. Nema imena. Nema lica. Nema ni prava.
Slaven Kovačević je tražio samo jedno – da kao čovjek učestvuje u političkom životu države. Umjesto podrške, dočekao je šamar. I to od vlastite države.
Dragan Čović otvoreno zahvaljuje Moniki Mijić i ministru pravde BiH Davoru Bunozi – ljudima koji su svojom argumentacijom u sudnici doslovno tražili da BiH ostane sistem etničke diskriminacije. Poniženje ljudskih prava je postalo državna politika. Zlo je, jednom zauvijek, obuklo odijelo i podignuto u rang strategije.
Cvitanović ide i korak dalje. Poručuje da je "šteta što prva tačka nije Izborni zakon", jer – sada je pravi trenutak. Za šta? Za betoniranje diskriminacije. Za legalizaciju apartheid politike pod firmom "legitimnog predstavljanja". Za cementiranje BiH kao tri neprijateljske etničke tvrđave, između kojih se građani mogu kretati samo kao podstanari.
Ovo je presuda koja je idealna – ali ne za demokratiju, već za državni teror manjine nad većinom.
Upravo to likovanje na tuđem poniženju, na presudi koja vrijeđa zdrav razum, pokazuje pravu narav politike koju vode Čović i njegovi saveznici: antiustavna, antidemokratska, antihumanistička. Politikantska kasta koja je izgubila svaki kompas osim onog koji pokazuje prema fotelji, budžetu, privilegiji.
Nema ovdje priče o "pravima naroda". To je samo izgovor za privatne interese.
Dragan Čović nije zaštitnik Hrvata, kao što Dodik nije zaštitnik Srba, niti Bećirović Bošnjaka. Oni su zaštitnici sebe. I ako pritom treba uništiti ideju o građanskoj državi, neka gori. Ako treba pogaziti Ustav, neka šute sudije. Ako treba ismijati žrtve diskriminacije, neka se tapše po ramenima uz nacionalistički osmijeh.
BiH danas nije izgubila samo jednu presudu. Izgubila je dio duše. Izgubila je ono što je moglo biti svjetlo nakon tri decenije tame.
Dodik pravi privatnu državu u RS-u. Čović nacrta granicu u Mostaru. Cvitanović traži novo betoniranje sistema. A građanin? Građanin šuti. Ili odlazi. Ili umire u tišini.
Dok se Čović i Cvitanović keze nad političkim lešom građanske BiH, jedno je sigurno: ova zemlja neće umrijeti zbog onih koji je mrze, nego zbog onih koji na njenu sahranu dolaze tiho, bez glasa, bez otpora.
Ako danas šutimo, sutra ćemo se buditi u zemlji u kojoj će nas pitati: “Čiji si ti? Koji si narod? Kojem stadu pripadaš?” A ako nemaš odgovor – ne postojiš.
Dobro došli u Bosnu i Hercegovinu 2025. – etnička kasaba u kojoj se građani sahranjuju presudama, a likovanja nad time prenose se uživo.
