Ako postoji političar u Bosni i Hercegovini koji je kroz godine naučio kako zamotati nacionalističke težnje u diplomatski celofan, onda je to Dragan Čović.
Predsjednik HDZ-a BiH je i ovaj put, nakon sjednice stranačkog Predsjedništva u Mostaru, odlučio servirati već dobro poznatu retoričku smjesu: malo o „euroatlantskom putu“, malo o „jednakopravnosti naroda“, nešto o „miru“, uz obavezno kukanje kako se njegove izjave pogrešno tumače. I naravno, nimalo samokritike, a još manje odgovornosti.
Čović uporno pokušava uvjeriti javnost da je on nekakav stabilizirajući faktor, dok u isto vrijeme gradi politički savez s Miloradom Dodikom – čovjekom za kojim je raspisana potjernica zbog rušenja ustavnog poretka države. U isto vrijeme kad Čović javno zagovara „dogovor i dijalog“, iznosi ideje o „tri federalne jedinice“, što je samo eufemizam za podjelu Bosne i Hercegovine po etničkim linijama. Dakle, sve ono što želi i njegov politički blizanac iz Laktaša.
Svojim najnovijim obraćanjem, Čović ponovo glumi moralni autoritet i pragmatičnog političara, dok zapravo uporno sabotira bilo kakvu ideju građanske i funkcionalne države. Kada kaže da „niko ne treba biti isključen“, misli na to da HDZ mora ostati na vlasti po svaku cijenu, i da niko – ama baš niko – ne smije dovoditi u pitanje njegovu dominaciju u tzv. hrvatskom korpusu. A kada poručuje da „javni napadi imaju strateške ciljeve“, misli zapravo na sve one rijetke glasove unutar HNS-a koji se usuđuju da mu kažu da nije car – iako se tako ponaša.
Otvoreno pismo četiri članice HNS-a koje pozivaju na reforme i vraćanje načelima zajedništva, Čović hladno odbacuje kao trivijalnost – jer za njega niko ko ne klimne glavom nema šta tražiti u njegovom dvorištu. „Pravila su jasna, statut postoji“, kaže on, i time zapravo priznaje da HNS funkcioniše kao zatvoreni klub lojalista, a ne kao demokratski okvir za izražavanje različitih političkih mišljenja Hrvata u BiH.
Njegovo vječno ponavljanje da se zalaže za „mirno rješavanje problema“, „europski put“ i „jednakopravnost“ u suštini je zamjena za konkretne odgovore. Šta Čović zaista misli o marginalizaciji Bošnjaka u Mostaru? „Nisam pročitao izvještaj Schmidta i neću ga komentarisati.“ Šta misli o prijetnji smjenom Borjane Krišto? „Nemam nikakav komentar.“ Šta o pozivima na unutrašnje reforme HDZ-a? „Neka se rješavaju interno.“ Ukratko – bježanje od odgovornosti, uz pasivno-agresivnu nadmenost koja vrijeđa zdrav razum.
U sve to treba dodati i bizarnu izjavu o američkom interesu za Grenland, kao ilustraciju zašto „ne treba posezati za silom“. Poruka je jasna: dok god HDZ kontrolira dio vlasti, a međunarodna zajednica zatvara oči pred njegovim partnerstvom s Dodikom, sve je u redu. Ali kad neko drugi počne pričati o reformama, to se odmah tumači kao destabilizacija. Paradoksalno, ali odavno poznato u Čovićevom političkom rječniku.
Čović pokušava glumiti državnika, ali iza te fasade stoji političar čiji je jedini stvarni cilj zadržati kontrolu i izdejstvovati što bolju poziciju za HDZ i Dodika u budućim pregovorima. Priče o „jednakopravnosti“ služe kao paravan za trajnu etničku podjelu zemlje, dok se u pozadini sprema teren za novi val ucjena i blokada. Sve je to već viđeno, samo što je svaki novi ciklus opasniji od prethodnog.
U stvarnosti, Čović je odavno prestao biti „hrvatski politički predstavnik“ i postao Dodikov strateški partner. Njegova verzija BiH je ona u kojoj su tri naroda zatočena u svojim torovima, gdje svako ima svog poglavicu, a narod služi kao sredstvo za ucjene i trgovinu. Ako neko i dalje vjeruje da Dragan Čović želi funkcionalnu, evropsku Bosnu i Hercegovinu – onda ili ne prati pažljivo ili mu je jednostavno svejedno.
