U sjeni jednog od najvećih skandala u novijoj političkoj povijesti – “razgovora” Donalda Trumpa i Volodimira Zelenskog u Bijeloj kući – na krajnje južnom rubu Evrope dogodio se jedan od najznačajnijih, gotovo epohalnih obrata: Kurdi u Turskoj odustali su od nasilne borbe za svoja prava u Turskoj.
Legendarni vođa Kurdistanske radničke stranke (Partiya Karkerên Kurdistan, PKK) Abdullah Öcalan zvani Apo, koji u samici od 1999. godine služi doživotnu kaznu u najizoliranijem turskom zatvoru, Imrali na Mramornom moru, svojim je pristašama uputio apel za prekid oružane borbe protiv turske države koja traje od 70-ih godina 20. stoljeća, pozvao ih da polože oružje te se samoraspuste i nastave boriti političkim sredstvima. Samo koji dan poslije toga Kurdistanska radnička stranka objavila je službeni prekid vatre i da se više neće boriti protiv turske države.
“Kako bismo utrli put ostvarenju Apova poziva na mir i stvaranju demokratskog društva, danas proglašavamo da primirje stupa na snagu”, objavio je izvršni odbor Kurdistanske radničke stranke u priopćenju objavljenom u subotu 1. ožujka, s napomenom: “Nijedna od naših postrojbi neće poduzeti vojnu akciju osim ako ne bude napadnuta”.U priopćenju,PKK je naveo kako se nada da će Turska na ovu “gestu dobre volje” odgovoriti Öcalanovim puštanjem iz zatvora kako bi on mogao voditi proces razoružanja i “političkog pomirenja”. “Pozivam PKK da sazove svoj kongres i odluči se integrirati u državu i društvo kao što bi učinile sve moderne političke stranke čije postojanje nije prekinuto silom. Sve naoružane skupine moraju položiti svoje oružje, a PKK se mora raspustiti”, citira kurdska novinska agencija Firat Öcalanov “Poziv na mir i demokratsko društvo”, koji je pročitan na kurdskom i turskom jeziku.
“Posljednjih 200 godina kapitalistička modernost nastoji uništiti ovu uniju”, poručio je kurdski čelnik. Stvaranje Kurdistanske radničke stranke označio je kao važan korak u borbi kurdskog naroda, ali je ustvrdio i da “su se vremena promijenila” te da zahtjevi za neovisnim Kurdistanom ili čak autonomijom “više nisu relevantni”. “Sada je glavno jačanje demokracije i političkog pluralizma unutar Turske”, istaknuo je Öcalan.
Saopćenje je pročitano u Vanu i Diyarbakiru, najvećim kurdskim gradovima u Turskoj, kao i gradovima u sjevernoj Siriji, gdje živi velika kurdska zajednica. Time je završila jedna značajna povijesna epoha. Naime, krajem prošlog tjedna Öcalana su u zatvoru posjetili predstavnici Narodne demokratske stranke (Partiya Demokratîk a Gelan) koja zastupa interese kurdske manjine u turskom parlamentu i posrednik je između Kurdistanske radničke stranke i turskih vlasti.
Oni su apelirali na Öcalana, kojem je 75 godina, a 26 je u zatvoru, da pozove na prekid sukoba jer je posljednjih godina turski predsjednik Erdoğan proveo niz uspješnih akcija u neutralizaciji kurdskog otpora. Doduše, jedan od vojnih zapovjednika Kurdistanske radničke stranke Duran Kalkana rekao je da vlast u Turskoj ne razmišlja o trajnom rješenju, nego samo želi “uništenje Kurda”. Stoga se neki analitičari pribojavaju da bi moglo doći do raskola među Kurdima te da se dio njih možda neće pokoriti odluci o prekidu borbe.U Turskoj, s više od 85 miliona stanovnika, Kurda je oko 20 posto, a ima ih i u Siriji, Iranu, Iraku i Azerbajdžanu.
Kurdi su se proširili tim turskim područjima i naselili su se upravo u opustošenim krajevima u kojima su živjeli Armenci.Za svoju su se nezavisnost Kurdi borili često brutalnim, terorističkim metodama. Smatra se da je u 40-ak godina te oružane borbe ubijeno više od 45.000 ljudi. Najnovija inicijativa mogla bi biti prvi korak prema okončanju jednog od najsloženijih, najdugovječnijih i najkrvavijih sukoba na Bliskom istoku, a mogla bi utjecati na političku situaciju ne samo u Turskoj nego i u Siriji, gdje turska vojska s Kurdima ratuje godinama.
Podsjetimo da su upravo Kurdi podnijeli najveći teret borbe protiv Islamske države u Siriji i Iraku, ali za to nisu dobili nikakvu političku zadovoljštinu. Njihov je zahtjev bio barem velika autonomija u Siriji i Iraku, na što Turska nije pristala, a Rusija, koja je tada, prije pada režima Bašara al-Asada, kontrolirala velik dio Sirije, dopustila je turskoj vojsci da nesmetano ratuje s kurdskim borcima na području Sirije.
