Dok se u javnosti uporno govori o „strateškom razvoju nauke“, „evropskim standardima“ i „jačanju akademskog sektora“, stvarnost bosanskohercegovačke naučne politike ponovo se ogolila na jednoj telefonskoj sjednici. Stotinu hiljada konvertibilnih maraka raspoređeno je univerzitetima širom zemlje – ne prema jasno vidljivim kriterijima izvrsnosti, nego prema matrici koja više podsjeća na političku geografiju nego na naučnu logiku.
Najveći dio kolača pripao je Univerzitetu u Banjoj Luci, koji je dobio 35.000 KM, dok je Univerzitet u Sarajevu slijedio sa 31.000 KM. Do ovog mjesta raspodjela još uvijek može izgledati „uravnoteženo“. Međutim, kada se pogleda donji dio tabele, priča poprima sasvim drugačiji ton.
Univerzitet „Džemal Bijedić“ u Mostaru – javna visokoškolska ustanova s desetinama studijskih programa, međunarodnim projektima i naučnim radom koji godinama opstaje u teškim uslovima – nagrađen je sa simboličnih 2.000 KM. Dvije hiljade maraka za „bilateralnu saradnju u nauci“ zvuči više kao administrativna greška nego kao ozbiljna državna odluka.
U isto vrijeme, Sveučilište u Mostaru dobija pet puta više sredstava, Univerzitet u Tuzli 17.000 KM, a Univerzitet u Istočnom Sarajevu 5.000 KM. Razlike su drastične, ali objašnjenja nema. Nema javno dostupnih evaluacija projekata, nema rang-listi, nema bodovanja, nema jasnog odgovora na jednostavno pitanje: zašto baš tako?
Ako je kriterij kvaliteta projekata – zašto se on ne objavi?
Ako je kriterij obim međunarodne saradnje – gdje su mjerljivi pokazatelji?
Ako je kriterij „ravnomjerna zastupljenost“ – kako se onda pravda razlika između 35.000 i 2.000 KM?
Problem nije samo u iznosima. Problem je u poruci koju ovakva raspodjela šalje akademskoj zajednici. Poruci da nauka u Bosni i Hercegovini nije sistem, nego improvizacija. Da zavisi od političkog trenutka, stranačke pripadnosti i administrativnih dogovora, a ne od stvarne vrijednosti istraživanja.
Stotinu hiljada maraka ionako nije iznos koji može promijeniti sudbinu bh. nauke. Ali način na koji je podijeljen savršeno oslikava stanje sistema: netransparentnog, selektivnog i duboko politiziranog. U takvom okruženju mladi istraživači ne odlaze iz zemlje zato što „ne vole Bosnu i Hercegovinu“, nego zato što vrlo brzo shvate da znanje ovdje nema jednaku cijenu za sve.
Ako država želi ozbiljno ulagati u nauku, onda prvo mora naučiti jednu osnovnu lekciju: nauka ne trpi političke aršine. Sve dok se univerziteti budu dijelili na „naše“, „njihove“ i „one koji mogu preživjeti i s dvije hiljade“, Bosna i Hercegovina neće imati naučnu politiku – samo privid iste.
