Dok politička elita BiH pije skupe kafe po sarajevskim baštama i pregovara o novim direktorskim foteljama, država se sunovraćuje u finansijski i institucionalni ponor.
Arbitražna presuda u korist slovenačkog “Viaducta” u iznosu većem od 120 miliona KM – s dnevnim kamatama od 18.000 KM – nije samo sramotan međunarodni poraz, nego i monumentalni dokaz korupcije, nemara i organizovanog institucionalnog samoubistva.
Ova presuda nije došla jučer. Nije pala s Marsa. Nije čak ni iznenadila one koji prate rad državnih institucija – jer kada institucije ne rade ništa, one proizvode katastrofu. I katastrofa je sada tu. Samo se čeka trenutak kada će doći po platu prosvjetara, zdravstvo, penzionere i obične radnike koji pune budžet koji će sada, uz sav cinizam, otići slovenačkom preduzeću – jer neko u BiH nije radio posao za koji je debelo plaćen.
Pravobranilaštvo: pravni kišobran bez kišobrana
Izvještaj Pravobranilaštva BiH koji je dostavljen Komisiji za saobraćaj i veze Predstavničkog doma PSBiH više liči na birokratski pamflet nego na dokument koji bi trebao objasniti kako je došlo do jedne od najskupljih pravnih katastrofa u novijoj historiji BiH. U izvještaju nedostaju ključne informacije o genezi spora, propustima tokom vođenja arbitraže i strategijama koje su ili promašene – ili uopšte nisu ni postojale.
Sadržana je samo prepiska sa Vijećem ministara i Vladom RS-a. Ni riječi o početku slučaja. Ni riječi o tome ko je sve ignorisao pravne opomene, ko nije pravovremeno reagovao, i ko je konačno – potpisao pogubne odluke. Ukratko, imamo 120 miliona KM štete – a nemamo ni jednog imena.
A iza svakog tog "nema" stoji jedno "ne smije se", "ne diraj", "štiti našeg čovjeka". Jer u ovoj državi se zna: odgovornost je uvijek kolektivna, ali pljačka je uvijek individualna.
BHANSA blokirana, uskoro i ostale institucije?
Zbog ovog slučaja već je blokiran račun BHANSA-e, jedne od rijetkih institucija koja funkcioniše (barem tehnički) i ima strateški značaj. Ali to je samo prvi domino – iza njega čekaju druge agencije, budžetski korisnici, pa možda i sam entitet. Ako do tada ne padne budžet – padnut će država.
Kamate rastu svakog dana – 18.000 KM dnevno, i već sada iznose preko šest miliona KM, a vlast nudi rješenja koja više liče na vatrogasne špricaljke u plamtećem požaru. Ministar Amidžić i zamjenik Hasanović pričaju o „privremenim mjerama“ kao da se radi o običnoj administrativnoj nelagodnosti, a ne o egzistencijalnoj prijetnji za javne finansije države koja je već do grla u dugovima.
Vlada RS i saučesništvo u tišini Sporazum sa Savjetom ministara jasno kaže: Vlada Republike Srpske je dužna pokriti štetu nastalu po osnovu arbitražnih presuda. Ali RS šuti. Čeka. Vuče za rukav pravnu prazninu i institucionalnu impotenciju na državnom nivou. Jer zna da BiH ne može naplatiti ništa osim "naknadno". A kad dođe vrijeme naplate – para neće biti. Niti volje. Niti mehanizma.
Politički oportunizam je postao modus operandi. A šteta – kolektivna.
Kompletan sistem je učestvovao u ovom zločinu protiv građana
Jasmin Imamović i Jasmin Emrić traže odgovorne. Dobro jutro, gospodo. Građani BiH već decenijama znaju odgovor: svi ste odgovorni. Svi ste saučesnici. Jer da je ijedna institucija radila svoj posao, do ovoga ne bi došlo. Da je neko podnio ostavku na vrijeme – danas bi neko možda bio oprezniji. Da se makar jednom neko suočio s krivičnom odgovornošću, drugi bi možda prestali potpisivati štetne ugovore po nalogu stranačkih šefova.
Ali ne – u BiH se ne odgovara. U BiH se čeka. Čeka se da se zaboravi. Da se zagrne pod tepih. Da novi skandal zakuca na vrata. A ovaj slučaj će do tada proizvesti desetine miliona novih maraka duga, koje ćemo svi mi platiti. Vi koji ovo čitate. Vaša djeca. I djeca vaše djece.
120 miliona za Viaduct, nula maraka za istinu
Slučaj “Viaduct” je vrhunac jedne trule piramide čiji temelji su sagrađeni na neznanju, nepotizmu, nestručnosti i političkoj trgovini. Sve ono što građani osjećaju svakog dana – kroz čekanja na šalterima, kroz rupe u cestama, kroz čekanje na preglede – sada se pretočilo u konkretan broj: 120.000.000 KM.
To je cijena neznanja. Cijena politike uhljeba. Cijena sistema u kojem ne postoje stručnjaci – postoje samo podobni.
Ko će pasti?
Neće pasti niko. Ako ne padnemo mi. Ako građani ne budu ti koji će konačno reći: DOSTA! Jer kad država ne zna braniti svoju imovinu, kad nema ni pravobranitelja, ni budžeta, ni reda ni zakona – jedino što ostaje je pobuna protiv onih koji su nas do ovdje doveli.
Jer 120 miliona KM nije greška. To je zločin.
A zločinci i dalje sjede u parlamentima, ministarstvima, i kabinetima, s osmijehom na licu i rukama duboko u vašim džepovima.
