Zapaljena je, ali nije ugašena. Ponižena, ali nikad poražena.
Tog majskog dana 1992. godine, plamen koji je gutao Zetru bio je pokušaj agresora da uništi ne samo dvoranu, već duh jednog naroda, sjećanje na dostojanstvo, olimpizam i Sarajevo kakvo je nekada bilo.
Na današnji dan, 21. maja 1992. godine, u jeku najcrnjih dana opsade Sarajeva, zapaljena je olimpijska ljepotica – Zetra. Oko podneva, granata ispaljena sa brda Kromolj pala je na dvoranu, koja je već tada nosila sve simbole međunarodnog priznanja, zajedništva, sporta i nade. Bila je to poruka onih koji su mrzili svaki znak civilizacije u ovom gradu – da ništa što podsjeća na uspjeh, mir i multikulturalnost ne smije preživjeti.
Iako su odmah po eksploziji reagovali pripadnici Teritorijalne odbrane i sarajevski vatrogasci, pokušavši da spase što se spasiti može, njihova borba s plamenom bila je unaprijed izgubljena. Agresorske snage su, vidjevši pokušaj gašenja, otvorile žestoku artiljerijsku paljbu na herojsku vatrogasnu ekipu, odlučne da dovrše svoje zlodjelo do kraja. Gledali smo kako gori simbol ne samo grada, već čitave bivše države – gledali smo kako nestaje Zetra, a da niko nije imao pravo da plače, jer granate nisu birale mete.
Dvorana Zetra je sagrađena 1983. godine za potrebe XIV Zimskih olimpijskih igara, koje su 1984. godine održane u Sarajevu – prve Igre tog ranga u jednoj socijalističkoj zemlji. Bila je to godina ponosa, zajedništva i nade. Ceremonija zatvaranja Igara održana je upravo u Zetri. U toj dvorani igrali su najbolji hokejaši svijeta, plesali najgraciozniji klizači, i s tribina je 12.000 ljudi moglo gledati kako se Sarajevo penje među zvijezde.
Ali 1992. godine, umjesto svjetlosti reflektora, Zetra je bila obasjana plamenom i dimom. Umjesto muzike i aplauza, odjekivale su eksplozije i jauci. Zetra je gorjela pred našim očima, i to ne slučajno – nego planski, zlonamjerno, simbolično. Jer ono što su agresori zapravo htjeli da spale, bio je duh Sarajeva, duh mira, duha tolerancije i snova koji su nekad ovdje živjeli.
Dvorana je obnovljena 1999. godine zahvaljujući pomoći prijatelja Bosne i Hercegovine, a najviše zahvaljujući čovjeku koji je vjerovao u Sarajevo i kada je gorjelo – predsjedniku Međunarodnog olimpijskog komiteta Juanu Antoniju Samaranhu. U znak zahvalnosti, obnovljena dvorana danas nosi njegovo ime. Ali za Sarajlije, i dalje je to Zetra. I zauvijek će to biti Zetra – jer imena se mogu mijenjati, ali emocije i sjećanja nikada.
Zetra je danas najveći objekat ove vrste u Bosni i Hercegovini. S kapacitetom od 12.000 mjesta, u njoj se ponovo igra, kliza, pjeva i okuplja. U njoj danas odzvanja život, ali nikada nismo zaboravili da je jednom bila oganj, ruševina, simbol genocidne mržnje. Niti ćemo ikada zaboraviti šta su nam htjeli uzeti.
Zetra je gorjela, ali nije izgorjela. Iz pepela se uzdigla – kao što se i Sarajevo izdiglo. I danas, kada stojimo pred njom, ne gledamo samo u betonsku konstrukciju. Gledamo u dušu naroda koji se odbio predati. U suze koje su padale po pepelu. U glasove koji su šaptali: “Ovo nije kraj.”
