Početkom 1992. godine postalo je jasno da rat neće zaobići Bosnu i Hercegovinu. Sve je bilo spremno ua agresiju, ali organizovale su se i dobrovoljačke jedinice. Šestog 6. aprila 1992. srpske snage zauzimaju Foču, potom Bijeljinu, Zvornik, Bratunac, Višegrad, Rudo u kojima slabo naoružanih pripadnici Patriotske lige BIH nisu mogali zaustaviti prodor srpskih snaga.
Ipak, napad na Sarajevo, glavni grad Bosne i Hercegovine je zaustavljen i od tog trenutka svim je jasno da će se država braniti.
Osmog aprila 1992. Predsjedništvo Bosne i Hercgovine proglasilo je neposrednu ratnu opasnost i osnovalo Glavni štab Teritorijalne Obrane Bosne i Hercegovine, koja je bila nasljednik dotadašnje Teritorijalne Obrane Socijalističke republike Bosne i Hercegovine.
Narednog dana Predsjedništvo Bosne i Hercegovine donijelo je odluku o ujedinjenju svih oružanih snaga na teritoriju Bosne i Hercegovine u Oružane snage Bosne i Hercegovine (OS BiH). Pod komandu Oružanih snaga trebale su se staviti Patriotska liga Bosne i Hercegovine, Zelene beretke, TO BiH, HVO, HOS i druge grupe otpora agresiji.
Armija Republike Bosne i Hercegovine nastala je ujedinjenjem jedinica TO-a, Patriotske lige, Zelenih beretki, MUP-a Bosne i Hercegovine i raznih dobrovoljačkih formacija u jedinstvenu vojsku, Armiju Republike Bosne i Hercegovine 15. aprila.
Za prvog komadanta, odnosno za načelnika Glavnog štaba Armije RBiH je izabran general Sefer Halilović, koji će tu funkciju obavljati do 1993. godine. Za njegove zamjenike imenovani su Jovan Divjak i Stjepan Šiber. Sjedište GŠ Armije R BiH je bilo u Sarajevu i predstavljao je najviši organ u komandnom lancu. Sastojao se od nekoliko uprava kao što su: Uprava za kadrove, Uprava za operacije i obuku, Uprava za logistiku, Uprava za moral, informativno-propagandnu djelatnost i vjerska pitanja, Obavještajna uprava i dr. Odlukom Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine od 18. augusta 1992. godine, cjelokupna teritorija Republike BiH trebala je biti podijeljena na zone odgovornosti pet korpusa u formiranju a koji bi bili potčinjeni Štabu Vrhovne komande ABiH.
Od aprila 1992. do maja 1993. godine Armija BiH je vodila borbu za zasutavljanje agresora i očuvanje stanovništva I teritorije. U tom periodu Armija je narasla na snagu od oko 100.000 ljudi, još nedovoljno naoružanih u odnosu na tehnički neuporedivo nadmoćnijeg agresora. Maja 1992. počela je borba za kvalitet komunikacija na slobodnoj teritoriji. Vođene su bitke za fizička povezivanja slobodnih teritorija pod kontrolom Armije RBiH, za mogućnost unutrašnjeg manevra i mobilnost armijskih sastava. Ta faza odbrambeno-oslobodilačkog rata diktirana je djelimično korigovanom strategijom agresora, koji nastoji da fizičkim odvajanjem pojedinih teritorija i brzim manevrom snaga uništi i bosanke snage na pojedinim bojištima i izvrši etničko čišćenje, odnosno genocid na slobodnim teritorijama. Kao rezultat rasta Armije, na kraju ovog perioda ona ima oko 200.000 ljudi organizovanih u korpuse.
Od maja 1994. godine traje borbe za uspostavljanje strategijske ravnoteže i preuzimanje inicijativa na taktičkom nivou. U tom periodu Armija, sada solidno organizovana, ali još bez značajnijeg teškog naoružanja i sa nesigurnom logistikom, vodi borbe sa agresorom na frontu dugom oko 1.400 kilometara, sa strateškom procjenom da agresor ne može izdržati kontinuirane borbe na svim dijelovima razvučenog i saobraćajno teško dostupnog fronta, te da će kontinuirana borbena djelovanja na tako širokom frontu oslabiti njegovu snagu i prisiliti ga na prihvatanje mirovnog plana za Bosnu i Hercegovinu.
Od početka 1995. Armija BiH preuzima strategijsku inicijativu. Koristeći izmijenjene političke okolnosti, pozitivne geostrategijske afekte Vašingtonskog sporazuma i bolju vojnu saradnju sa snagama HVO i Hrvatske vojske, snage Armije RBiH, reorganizovane za vrijeme četveromjesečnog primirja (od januara do aprila 1995.), vode efikasne borbe za oslobođenje okupiranih teritorija. Prethodno ovladavši dominantnim zemljišnim objektima na većini strategijskih pravaca na bosanskohercegovačkom ratištu, snage Armije BiH taj strategijski kvalitet pretvaraju u operativne uspjehe, tokom kojih su oslobođeni Donji Vakuf, Bosanski Petrovac, Vozuća, Ključ, Bosanska Krupa, Sanski Most, te ostvareni značajni uspjesi na vlašićkom i drugim bojištima.
Armija RBiH je bila organizirana u korpuse na regionalnoj osnovi : 1. korpus: Sarajevo, 2. korpus: Tuzla, 3. korpus: Zenica, 4. korpus: Mostar 5. korpus: Bihać, 6. korpus: Konjic I 7. korpus: Travnik (formiran 26. februara 1994.godine.).
Bila je to Armija generala Izeta Nanića, Hajrudina Mešića, Safeta Hadžića, Safeta Zajke, Mehdina Hodžića, Midhata Hujdura Hujke, Adila Bešića, Nesiba Malkića, Envera Šehovića, Jovana Divjaka, Safeta Isovića, Gorana Čišića, Hakije Topića, Stjepana Šibera, Ilije Jurišića, Zvonimira Nikolića, Selima Bešlagića...
Armija BiH odbranila je državu i civilizacijske principe slobodnog svijeta.
