POLITIČKI CIRKUS BEZ KRAJA: DOK MILE BROJI PROCENTE, NAROD BROJI DANE DO POTPUNOG RASULA
Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj je i nemoguće moguće, a zdrava logika odavno prestala biti mjerilo. Posljednji biser dolazi od Milorada Dodika, koji je, ničim izazvan, izjavio kako istraživanja pokazuju da uživa podršku 62 posto stanovništva. Koje istraživanje? Ko ga je radio? Na kojem uzorku? Kako su točno došli do 62, a ne recimo 63 posto? Na ta pitanja niko nije dao odgovor, niti će. Važno je da je Mile rekao. A što Mile kaže — to je u ovom teatru apsurda dovoljno za naslovnicu.
Jer, zašto da narod zna ko, kako i za čiji račun broji procente? Ionako se ovdje političke "istine" proizvode kao na traci, pa šta upali. Kad ne upali — nikom ništa, kao da nikad izgovoreno nije bilo. To je već stara praksa na ovim prostorima, gdje se ništa ozbiljno ne shvata ozbiljno, a sve ozbiljno postaje predmet sprdnje.
ČEKANJE KOJE TRAJE DOK SVE OKO NAS PROPASTI
Godinama se ovdje čeka. Na bolje sutra. Na "evropski put". Na "međunarodnu zajednicu". Na neku čarobnu palicu da preko noći sredi ono što domaći moćnici decenijama razgrađuju. Na to da Mile sam ode, spakuje kofere i kaže: Eto vam vaša država, vraćam ključeve. Samo, od toga ništa. Jer dok god ga njegovi ne ostave, on nas sigurno neće.
A kad se sabere koga sve Dodik ima uz sebe, shvatiš da možda tih 62 posto zapravo i postoji — samo ne među narodom, već među vladajućom kastom. Čović? Naravno. Nikšić? Tu je, kako zbog poslovnih veza, tako i iz stare navike. Naša stranka? Već su jednom kazali da hapšenje Dodika "nije uputno". Konaković? Ako zatreba, zaigraće još jednu partiju basket diplomacije s njim. Izetbegović? Odavno se prebacuju loptice. Komšić? Pita se je li genijalac ili budala u ovom cirkusu.
Kada sve to saberete i dodate vječno benevolentnu međunarodnu zajednicu, koja redovno javno pere ruke, a tajno se rukuju iza kulisa — cifra od 62 posto postaje realna. Narod? Koga briga za narod.
MATEMATIKA I POLITIČKA ILUZIJA
U zemlji gdje jedva polovina biračkog tijela izađe na izbore, a od tih pola dobar dio glasa iz inata, straha, interesa ili po porodičnoj direktivi, teško je dostići 62 posto bilo čega, osim kolektivnog razočarenja. Da Dodika toliko ljudi stvarno voli, valjda bi izašli na izbore da to potvrde. Ali ne, lakše je čekati. Šutjeti. Trpjeti. I vjerovati da će neko drugi nešto riješiti.
Tako je ovdje oduvijek. I zato svaki put kad neko pita kada će biti bolje, odgovor je jednostavan: Kad bude daleko gore. Narod u BiH, pokazala je istorija, ne budi se na blagoj kiši, nego kad nas grom tresne po glavi.
EKONOMSKA KATASTROFA POD PLAŠTOM "SEZONSKE STATISTIKE"
Dok se vode prazne polemike o procjenama podrške, ekonomija neumoljivo tone. Vladajući se tješe sezonskim kretanjima. Kad nezaposlenost poraste u januaru — kažu: obnavljaju se ugovori. Kad u februaru bude još gore — kažu: sezonalnost. Kad i mart podbaci — šute.
A narod? Odlazi. Idu kolone autobusa za Njemačku, Irsku, Sloveniju. Ko ostaje? Samo oni koji nemaju gdje, ili oni koji još vjeruju u "biće bolje što me više lažu".
DRŽAVA KOJE NEMA
U međuvremenu, Republika Srpska je stabilna. Stabilno loša, doduše, ali stabilna. Premijer Višković, kojeg tepaju Đenka, podiže radnu temperaturu. Još malo pa ćemo svi izgorit’.
Na nivou BiH, federalni premijer Nikšić neće puno da se sekira. Ionako se čeka da se ekonomija sama od sebe popravi — kao što se čeka povratak ljudi iz dijaspore, kao što se čeka da Dodik padne, kao što se čekalo da neko odozgo nešto riješi. Samo što niko ništa ne rješava, osim što se još više zapetljava.
TRI NARODA, TRI STRAHA, JEDAN POTOP
Na kraju dana, glavni problem ove zemlje je što je nasleđe nasilja, straha i poniženja pretvoreno u sistem. Narod je obezvrijeđen, a vlast osiona. Tri naroda više se i ne svađaju — sve manje ih i ima. Ubrzo neće biti ni onih koji bi se oko ičega slagali ili ne slagali.
A kad ode i posljednji, kad ostanu samo šume, rijeke i prazne kuće, možda će Dodik konačno imati 100 posto podrške. Sam sa sobom.
Do tada — neka vatra gori, a mi se pečemo.
