U tišini vatikanskih hodnika, iza pozlaćenih portala i Michelangelovih fresaka, vodi se bitka koja nema mnogo veze s duhovnošću – riječ je o borbi za preživljavanje, moć i, naravno, novac. Dok Sveta Stolica tone u finansijsku krizu, penzioni fondovi se prazne, a kardinalima se režu plaće, američki konzervativci – neprijateljski nastrojeni prema liberalnom kursu pape Franje – ulaze na scenu s jasno formulisanim zahtjevom: 750 miliona dolara, ali samo ako se izabere Papa koji odgovara njihovim svjetonazorima.
Prema pisanju Expressa / 24sata, Vatikan ne ubire poreze i u velikoj mjeri ovisi o donacijama, među kojima dominiraju prilivi iz SAD-a i Njemačke. No, uprkos globalnoj slici o Vatikanu kao bastionu raskoši, realnost je mnogo drugačija – finansijski kolaps je tu, a rezovi i dugovi postaju nova svakodnevnica Svete Stolice.
Penzije pod znakom pitanja Kako je objavio italijanski Il Messagero, jedan od najozbiljnijih problema je penzioni sistem, koji je doveden do ruba održivosti. Papa Franjo je kardinalima i kurijalnim dužnosnicima poslao pismo upozorenja o ozbiljnosti situacije, te imenovao američkog kardinala Kevina Farrella za nosioca reforme.
Kardinalima su smanjene plaće za nekoliko stotina eura – iako i dalje iznose gotovo 5.000 eura mjesečno – ali to ne mijenja činjenicu da je ukupni deficit Vatikanskog penzionog fonda dostigao zapanjujuće dvije milijarde eura. Dugovi se gomilaju, a prihod od muzeja i donacija više nije dovoljan za pokrivanje osnovnih troškova.
Finansijska ucjena iz SAD-a? U tom kontekstu, vijest da su američki konzervativci – okupljeni oko Papinske zaklade – tokom godišnjeg susreta u Rimu obećali prikupiti dodatnih 750 miliona dolara, uz uvjet da se "izabere pravi Papa", zvuči gotovo kao direktna političko-finansijska ucjena. Već su obećali udvostručiti godišnji fond s 15 na 30 miliona dolara, ali naglasili da je to tek početak – pod uvjetom da njihova vizija Crkve pobijedi u sljedećem konklavu.
Ovo neodoljivo podsjeća na korporacijski lobi koji pokušava oblikovati ideološki kurs institucije čija bi svrha trebala biti univerzalna ljubav i socijalna pravda. Pitanje je: ako se Crkva prepusti interesima najbogatijih, kakvu poruku šalje svojim siromašnim i obespravljenim vjernicima?
Od Benedikta do Franje – i nazad? Podsjećanja radi, Vatikan je i 2013. godine bio u ozbiljnoj finansijskoj i reputacijskoj krizi, kada je Benedikt XVI. odstupio s dužnosti. Tada je Moneyval, evropsko tijelo za borbu protiv finansijskog kriminala, optužilo Vatikan da ne čini dovoljno na polju sprečavanja pranja novca. Italijanska Centralna banka je čak blokirala sve elektronske transakcije unutar Papinske države.
U tom trenutku američki konzervativni kardinali iznenađujuće su podržali argentinskog isusovca Bergoglia, nadajući se da će energično očistiti "smeće" koje Ratzinger nije uspio. No, kako ističe Corriere della Sera, iako je Franjo pokušao nametnuti veću transparentnost, ostao je zarobljen između otpora vatikanske kurije i vlastitih nedoumica.
Neprocjenjiva umjetnost, prazna kasa Paradoks je očit: Vatikan posjeduje nesagledivo kulturno blago – Michelangela, Caravaggia, Leonarda – čija bi prodaja jednim potezom riješila sve dugove. Ali Crkva tu liniju ne želi prijeći, barem ne zasad. Zato ostaju donatori, a oni najutjecajniji sada traže svoj dio moći.
