U Federaciji BiH odnedavno se primjenjuje famozni Zakon o jedinstvenim načelima i okviru materijalne podrške za osobe sa invaliditetom, a predvodnik ove „reforme“ je ministar rada i socijalne politike, Adnan Delić. Dok on s ponosom najavljuje „kontinuirani rast invalidnina“ i „stabilan i pravedan sistem“, stvarnost koju osjete stotine hiljada ljudi s invaliditetom daleko je od tih parola.
Nakon 14 godina stagnacije, invalidnine su prvi put počele rasti 2023. godine. Prvo povećanje, u januaru 2023., iznosilo je 70 posto – sa 401 na 728 KM – što je iz federalnog budžeta izmamilo dodatnih 80 miliona KM. Iako se Delić ponosno hvali ovim potezom, istina je da su te brojke simbolične i daleko od dostatnih za život. Sada korisnici prve grupe primaju 773,77 KM mjesečno, dok druga grupa dobije mizernih 421,10 KM – sumu koja jedva pokriva osnovne troškove prehrane, lijekova i režija. „Stabilan rast“ u ovom kontekstu zvuči kao politički trik, a ne stvarna briga za ljude.
Ministar Delić, poznat po svojoj medijskoj spretnoj retorici, tvrdi da zakon „donosi dugoročne prednosti za osobe sa invaliditetom i sistem socijalne zaštite“. Dugoročne? Ako pod dugoročnim mislimo na sustav u kojem su korisnici prisiljeni čekati, dokazivati i dokazivati ponovno pravo na ono što im pripada, onda da – dugoročne su prednosti. U stvarnosti, zakon ostavlja mnoge u birokratskom limbu, prisiljavajući ljude da trče od centra do centra, predaju gomilu papira, čekaju mjesece na odobrenja i bore se sa sistemom koji je, usprkos zvučnim riječima, i dalje trom i nedostupan.
Posebno se Delić ponosi „verifikacijom prava na tuđu njegu i pomoć te ortopedski dodatak“. U prevodu, to znači – kontrola, dodatna birokracija i još jedan sloj nadzora nad ljudima kojima je pomoć najpotrebnija. Cilj, tvrdi ministar, nije uskraćivanje prava, ali u praksi, svaki pregled, svaka provjera i svaki dodatni dokument postaje barijera koja može odrediti hoće li korisnik ikada primiti ono što mu po zakonu pripada. Umjesto da sistem bude podrška, postaje zamka za one najslabije i najranjivije.
I dok Delić koristi fraze poput „odgovornog planiranja“ i „dugoročne zaštite korisnika“, stvarnost pokazuje suprotno. Povećanje invalidnina nakon 14 godina stagnacije i dodatnih 80 miliona KM iz budžeta nije dokaz odgovornosti, već politički performans. To je predstava za medije, maska za sistem koji i dalje funkcioniše sporadično i selektivno.
Ministar se takođe ponosi da novi zakon „uvodi sistemski okvir za materijalnu podršku i osigurava dugoročnu finansijsku održivost naknada“. No, riječ „održivost“ u njegovom vokabularu izgleda više kao eufemizam za ograničenu raspodjelu sredstava i stvaranje lažnog osjećaja sigurnosti. Dok Delić priča o stabilnosti, stvarni korisnici invalidnina žive u neizvjesnosti i nesigurnosti – sa sumama koje nisu dovoljne ni za osnovne životne troškove, a kamoli za dostojanstven život.
Zakon predviđa i prava kao što su: lična invalidnina, dodatak za njegu i pomoć, ortopedski dodatak, pomoć u liječenju, profesionalnu rehabilitaciju, asistente, kućnu njegu, psihološku i pravnu pomoć… u teoriji, zvuči impresivno. U praksi, većina tih prava postaje mrtvo slovo na papiru. Institucije koje bi trebale implementirati ovaj zakon djeluju sporo, preopterećeno i nedovoljno opremljeno, dok Delić sa svojih medijskih tribina prikazuje bajku o savršenom sistemu.
Na kraju, dok ministar Delić sa smiješkom priča o „pravednom i dostupnom sistemu“, stvarni invalidi osjećaju se prepušteni slučaju. Njegov zakon je više performans nego reforma, više politički marketing nego socijalna briga. I dok on dobija aplauze u parlamentu i pred kamerama, stotine hiljada ljudi i dalje pokušavaju preživjeti s mizernim invalidninama, boreći se s birokratskim lavirintom i konstantnim dokazivanjem prava na ono što im po zakonu pripada.
Adnan Delić je možda majstor govora, ali kada se skine politička maska, iza nje ostaje realnost koja je hladna, neefikasna i brutalno neosjetljiva prema ljudima kojima je pomoć najpotrebnija. Njegova „reforma“ je više simboličan gest i politički trik nego stvarna briga za osobe sa invaliditetom – predstava u kojoj su oni glavni akteri, ali bez moći da mijenjaju svoj scenarij.
