Dok se Srbija valja u vlastitom političkom i moralnom blatu, njeni vlastodršci — opsjednuti lažima i mitovima — i dalje pljuju po žrtvama genocida, dok istovremeno pokušavaju glumiti evropske demokrate u skupim odijelima.
Iz usta zvaničnika Srbije svakodnevno slušamo bajke o „strašnom zločinu“ u Srebrenici, ali nikada ne čujemo onu ključnu riječ: genocid. Nikada ne čujemo ono što bi im razbilo staklene palate mitova: da su Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Vidoje Blagojević, Dragan Jokić, Radislav Krstić i cijela plejada krvnika — ratni zločinci osuđeni pred međunarodnim sudovima, a ne narodni heroji, kako ih predstavljaju režimski tabloidi i političke marionete.
Oni koji se razmeću rečenicom da je genocid u Srebrenici „strašan zločin“, ali koji „nije bio genocid“, zapravo vrijeđaju svaku kap krvi prolivene u Kozluku, Branjevu, Pilici, Orahovcu, Kravici i drugim masovnim grobnicama rasutim po istočnoj Bosni.
Hoćete li istinu? Objavite, gospodo „čista obraza“, sve transkripte Vrhovnog savjeta odbrane Savezne Republike Jugoslavije od 1992. do 1996. godine. Pokažite svijetu šta su pisali i govorili vaši generali, političari i „patriote“ dok su muslimanske muškarce i dječake tjerali da skaču u jame pune staklenih krhotina i ubijali ih kao zečeve, pucajući im u potiljak dok mole za život.
Objavite, pa da vidimo ko je komandovao paravojnim formacijama, ko je finansirao logistiku i ko je iz Beograda davao direktive vojsci koja je sistematski etnički čistila bošnjačke enklave pod zaštitom UN-a. Jer, da podsjetimo, Srebrenica nije bila „slučajna kolateralna žrtva rata“ nego planski pripremljena, finansirana i logistički podržana operacija istrebljenja jednog naroda.
Dok vam građani po Srbiji ovih dana iznose smeće ispred stranačkih kancelarija, vi zapravo zaslužujete da vam ispred ulaza iznesu transkripte i fotografije masovnih grobnica. Možda bi vas ta „sramota“ natjerala da progovorite istinu. Ali ne, lakše je nazvati studente koji blokiraju univerzitete „stranim plaćenicima“, lakše je zalijepiti etiketu „izdajnik“ na svakoga ko se usudi da izgovori riječ genocid.
Šta vas koči? Objavite zapisnike Vrhovnog savjeta odbrane. Pokažite narodu šta je dogovarano iza zatvorenih vrata, ko je potpisivao transfer oružja, ko je koordinirao vojsku i policiju Republike Srpske, ko je naredio blokade humanitarne pomoći, ko je davao zeleno svjetlo za otvaranje logora smrti širom BiH.
Dok djeca iz Srebrenice odrastaju sa sjećanjem na krv, metke i vezane ruke svojih očeva, vi i dalje drsko veličate ratne zločince, promovirate knjige Karadžićeve poezije u izlozima beogradskih knjižara, kao da su to eseji nekog akademika, a ne rukopisi monstruma čije su pjesme natopljene mržnjom i ljudskom patnjom.
Da, gospodo, vi ste danas ono što je Milošević bio jučer — pijuni zatrovane propagande. Samo što umjesto radija i TV ekrana, danas imate tabloide i botove na društvenim mrežama.
A dok se vi igrati istorije i ublažavate zločine, svijet ne zaboravlja Kozluk. Ne zaboravlja autobuse smrti, jamu punu nevinih tijela i boce iz Vitinke koje su simbolično svjedočile ubijanju i brisanju identiteta. Ne zaboravlja dječaka koji je molio vojnike s fantomkama za milost i ostao zauvijek u šljunku Drine.
Pitanje je krajnje jednostavno: ako tvrdite da vam je stalo do istine i pravde, ako kukate pred Briselom da ste „žrtve stereotipa“, ako ste toliko sigurni da ste „čisti“ — zašto onda držite transkripte zaključane kao najdublju državnu tajnu?
Zašto se bojite svake rečenice u kojoj piše „usmjeriti brigade prema Srebrenici“, „eliminisati bošnjačko stanovništvo“, „učiniti teritoriju etnički čistom“?
Zato što znate da je laž vaša jedina odbrana. Znate da, ako transkripti izađu, padaju sve vaše lažne teze, nestaje dim i ogledala, ruše se zidovi mitova koje godinama gradite.
I zato i dalje šutite. Umjesto transkripata, prodajete lažne narative o „demonizaciji Srba“, prikazujete se kao žrtve, a pri tome sahranjujete istinu i ponižavate mrtve.
Ne zaboravite, istina iz Kozluka nije tek puka metafora — ona je ogledalo vaše kolektivne savjesti. Svaki zeleni komadić stakla podsjeća na pucnje, na jame, na potoke krvi. I dok god odbijate objaviti sve dokumente, ta srča će vas rezati po obrazima istine.
Objavite transkripte. Ako ne zbog Bošnjaka, onda zbog onih Srba koji ne žele živjeti u laži. Zbog djece koja zaslužuju da odrastaju bez otrova mržnje, bez lažnih heroja, bez laži o „nevinim ratnicima“.
Jer, prije ili kasnije, istina uvijek nađe put. I ta srča će vam, jednog dana, izrezati sve izmišljene bajke koje uporno servirate.
Objavite. Ako smijete.
Ask ChatGPT
