Dok se finalizira dugo najavljivana akvizicija Telemacha od strane BH Telecoma, proces dobija novu i znatno kompleksniju dimenziju – onu političku. Naizgled tehničko-ekonomski potez mogao bi se pretvoriti u još jedan slučaj u kojem nacionalna pripadnost i političke tenzije određuju tok tržišnih odluka u Bosni i Hercegovini.
Nedavna informacija da je HT Eronet – kompanija u većinskom vlasništvu Federacije BiH (50,1%), kojom upravlja HDZ – uputila formalnu primjedbu na ovu akviziciju, možda nosi mnogo veću težinu nego što se u prvi mah činilo. Zanimljivo je i da su značajni suvlasnici Eroneta firme iz Hrvatske: Hrvatske telekomunikacije Zagreb s 39,1% udjela i Hrvatske pošte Zagreb s dodatnih 5,2%.
U hrvatskom političkom korpusu u BiH generalno je izražena skepsa i protivljenje ovoj transakciji. Reagovala je i Hrvatska republikanska stranka (HRS), koja je iznijela bojazan da bi spajanjem BH Telecoma i Telemacha praktično svi ključni komunikacijski kanali u zemlji prešli „u ruke Sarajeva“. Retorika koja se koristi sugerira duboku zabrinutost za „ravnotežu moći“ u sektoru komunikacija, iako bi se u uređenijem sistemu ovakvi procesi posmatrali kroz prizmu konkurentnosti i efikasnosti tržišta.
Institucionalni ključ leži u – Konkurencijskom vijeću BiH
Službeno, o sudbini ove akvizicije odlučuje Konkurencijsko vijeće BiH – tijelo koje bi trebalo biti stručno i nezavisno. No, sama struktura imenovanja članova govori drugačiju priču. Vijeće ministara BiH imenuje tri člana – po jednog iz svakog konstitutivnog naroda. Vlada Federacije BiH imenuje dva člana, a Vlada RS jednog.
Odluke se donose većinom prisutnih članova, ali pod jednim ključnim uslovom – barem jedan član iz svakog naroda mora glasati za odluku. Članovi ne mogu biti uzdržani, što znači da je blokada uvijek moguća ukoliko postoji nacionalno-političko neslaganje. Drugim riječima, nacionalni veto je ugrađen u samu srž odlučivanja.
Iako se odluke Konkurencijskog vijeća formalno donose isključivo u skladu sa Zakonom o konkurenciji BiH i podzakonskim aktima, stvarnost pokazuje da prostor za različita tumačenja tih akata – posebno u politički osjetljivim slučajevima – i te kako postoji. Trenutno sporna tačka je tržišni udio kombinovanog subjekta BH Telecom – Telemach, koji bi iznosio blizu 60%. To značajno premašuje zakonski prag od 40% koji definira dominantnu tržišnu poziciju.
Upravo taj argument sada otvara vrata pravnim manevrima i mogućim blokadama. Iako prelazak tog praga ne znači automatski da će akvizicija biti odbijena, Konkurencijsko vijeće može u zakonitom okviru utvrditi da bi spajanje dovelo do narušavanja tržišnih uslova i moguće monopolizacije, što bi bilo dovoljno za negativnu odluku.
Političke sjenke nad stručnim odlukama
Dodatnu složenost cijeloj situaciji daje i trenutni sastav Konkurencijskog vijeća. Među članovima je i Ankica Gudeljević, bivša državna ministrica civilnih poslova iz kvote HDZ-a. Iako to formalno ne znači da će postupati po direktivi stranke, teško je potpuno isključiti uticaj političke lojalnosti u osjetljivim pitanjima poput ovog.
Za BH Telecom, situacija nipošto nije bezazlena. Ako žele ovu akviziciju privesti kraju, morat će mnogo pažljivije pristupiti komunikaciji – ne samo prema javnosti nego i prema političkim partnerima. Čak i ako u ovom trenutku imaju sve potrebne ekonomske i regulatorne argumente, neodgovorena politička pitanja i potencijalni nacionalni veto mogli bi dovesti do ozbiljnih komplikacija.
A to nas opet vraća na suštinski problem funkcionisanja BiH – gdje ni tržište, ni tehnologija, ni ekonomija ne mogu zaobići granice koje su iscrtane etničkim linijama i političkim interesima.
