Vučićevi kontinuirani napori da destabilizuje Kosovo, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Sjevernu Makedoniju imali su suprotan efekat: jačanje vojne saradnje između zemalja u regionu. To gura Srbiju ka još dubljoj izolaciji i poziciji koja sve više podsjeća na onu u Bjelorusiji, s tom razlikom što je Srbija okružena državama članicama EU i NATO-a...
Minhenska sigurnosna konferencija srušila je snove svih onih koji su zamišljali i uvjeravali sebe da je savez između Sjedinjenih Američkih Država i Evrope završen. U govoru u bavarskoj prijestolnici, američki državni sekretar Marco Rubio jasno je naglasio da su transatlantske veze neraskidive i da predstavljaju ključnu snagu u odbrani savremene civilizacije i demokratskih vrijednosti na kojima se ona zasniva.
Mnogi ovo mogu vidjeti kao novi pristup Amerike, tačnije predsjednika Donalda Trumpa. Međutim, treba napomenuti da je proces koji se danas odvija jednostavno ubrzanje strategije koja je ranije pokrenuta, a koju je sada intenzivirala nova američka administracija. Tokom proteklih 20 godina, lično sam učestvovao u mnogim skupštinama, samitima, seminarima i sastancima gdje se unutar NATO-a raspravljalo o tome kako bi evropske zemlje postepeno preuzele odgovornost za istočne granice saveza, dok bi se SAD više fokusirale na pacifičku regiju, posebno na izazov Kine.
Konkretni koraci nisu poduzeti sve dok predsjednik Trump nije osvojio drugi mandat. U međuvremenu, Evropa se fokusirala na ekonomiju, trgovinu i socijalna pitanja, ostavljajući odbranu i sigurnost u drugom planu. Zatim je uslijedila agresija Vladimira Putina protiv Ukrajine, koja je za nekoliko dana uzdrmala evropski poredak i izazvala haos na energetskom tržištu kontinenta. Šta god neko mislio o predsjedniku Trumpu, njegov zahtjev za povećanjem ulaganja u odbranu na 5% BDP-a u državama članicama NATO-a, kao i za veću posvećenost Evropske unije finansiranju odbrane Ukrajine, pokazao se ispravnim. Evropa je postala svjesna, shvatila greške iz prošlosti i počela se mijenjati. Očekuje se da će to ojačati euroatlantski svijet i vratiti sigurnost jedne od najvećih civilizacija u historiji.
U nastojanju da ojača istočni bok NATO-a i oslobodi američke kapacitete za suprotstavljanje rastućim ambicijama Kine, Njemačka je, pod vodstvom kancelara Friedricha Merza, poduzela najdublju transformaciju svog sigurnosnog i industrijskog sektora od Drugog svjetskog rata. Rekordni odbrambeni budžet od 108,2 milijarde eura i paket od trilion eura za infrastrukturu i odbranu dio su šireg evropskog zaokreta, koji predviđa ukupna ulaganja od 6,5 triliona eura tokom sljedeće decenije. Cilj je da Bundeswehr postane najmoćnija konvencionalna vojska u Evropi, dok se s Francuskom vode intenzivni razgovori o zajedničkoj strategiji nuklearnog odvraćanja.
Dokazano je da veća evropska nezavisnost i strateška autonomija stvaraju pravedniju ravnotežu odgovornosti sa SAD-om i u suštini jačaju savez zapadnih demokratija, a ne ono čemu su se nadali razni diktatori i pristalice autoritarizma širom svijeta.
Nije slučajno da se u ovu grupu ubraja i Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije u posljednjoj godini njegovog posljednjeg mandata. Za razliku od onoga što je cijeli svijet vidio u Münchenu, mediji pod Vučićevom uredničkom taktikom danima pokušavaju uvjeriti svoje sljedbenike da su se SAD i Evropa konačno razišli i da to predstavlja "historijsku priliku" za repozicioniranje države i samog vođe, koji ne krije da mu je politički san biti faktor zabrinutosti zapadnih sila.
Uvjeravajući samog sebe u lažne narative o podjeli i propadanju Zapada, o ruskim tenkovima na Dunavu i kineskim generalima koji piju vodu u Moravi, Vučić je prekinuo i posljednje veze koje je imao s čelnicima Evropske unije. Izvještaji evropskih medija da je Evropska komisija vrlo blizu odluke da zvanično zamrzne 1,6 milijardi eura namijenjenih Srbiji u okviru Plana rasta Zapadnog Balkana, zbog proizvoljnog usvajanja antievropskih zakona, jasan su pokazatelj da Brisel i glavne države EU više ne vide u Vučiću konstruktivnog partnera.
Naprotiv, sve se više doživljava kao dio regionalnih problema i kao destabilizirajući faktor, povezan s organiziranim kriminalom i endemskom korupcijom koja prevladava u Srbiji.
Vučićevi kontinuirani napori da destabilizuje Kosovo, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Sjevernu Makedoniju imali su suprotan efekat: jačanje vojne saradnje između zemalja u regionu. To gura Srbiju ka još dubljoj izolaciji i poziciji koja sve više podsjeća na onu u Bjelorusiji, osim što je Srbija okružena državama članicama EU i NATO-a.
Da stvar bude još gora za Vučića, njegov utjecaj na ključne srpske lidere u regiji, koji su mu ranije služili kao pregovarački adut u pregovorima sa zapadnim zemljama, počeo je slabiti. To mu je onemogućilo da to učini, slijedeći taktiku Slobodana Miloševića stvaranja novih regionalnih kriza, a zatim njihovog korištenja kao pregovaračkog aduta za diplomatskim stolom.
Nedavni pokušaji podsticanja oružanih incidenata na sjeveru Kosova, koji datiraju još iz 2023. godine, danas vise nad Vučićevom glavom kao stalna prijetnja, s rizikom da se suoči sa sudbinom sličnom onoj njegovog ideološkog prijatelja iz Venecuele, Nicolása Madura. NATO sve češće podsjeća Srbiju na njenu obavezu da pred lice pravde privede one koji su učestvovali u napadu na KFOR i terorističkom činu u Banjskoj.
S eskalacijom tenzija između velikih sila na međunarodnoj sceni, Vučićeva prethodna strategija "igranja s mnogo karata" u geopolitičkom pozicioniranju Srbije konačno je propala.
Jasno je da ni on ni njegov krug nisu shvatili značaj podizanja „nove željezne zavjese“ u Evropi, baš kao što nisu shvatili pad Berlinskog zida krajem prošlog stoljeća. Očekuje se da će se tvrdnje koje se šire u njegovim medijima da Rusija sklapa poslove vrijedne trilione dolara sa SAD-om, uprkos tome što ima nekoliko puta manji BDP, ili da su na Aljasci Vladimir Putin i Donald Trump podijelili svoje sfere utjecaja u svijetu, brzo srušiti. Još apsurdnije su tvrdnje da je i Kina dio ovog „globalnog dogovora“. Upravo iz tog razloga, govor sekretara Rubia u Minhenu predstavlja snažan politički udarac za Vučića. Možda postoje razlike između Amerike i Evrope, ali će se one riješiti dijalogom, a ne sukobima.
Vođen radikalnim, antidemokratskim i antizapadnim svjetonazorima, Vučić je još jednom izabrao pogrešnu stranu historije, dovodeći sebe i Srbiju u ćorsokak, iz kojeg, čini se, nije sposoban izvući zemlju. Odbijanjem uvođenja sankcija Rusiji, nenapredovanjem procesa normalizacije s Kosovom i nejasno orijentisanjem Srbije ka članstvu u EU i NATO-u, izabrao je put izolacije, bez saveznika i bez razvojnih perspektiva, za razliku od drugih zemalja u regionu.
Iako svoj politički stav često gradi u suprotnosti s režimom takozvanih „žutih lopova“, kojima Aleksandar Vučić i njegove pristalice pogrešno svrstavaju sve vlade iz perioda 2000–2012, on je nastavio pažljivo baštiniti dvije glavne greške tog vremena. Prva je odluka o vojnoj neutralnosti, koju je, iako strateški štetna za Srbiju, prihvatio kao da je uklesana u kamenu. Druga se odnosi na predaju kompanije Naftna industrija Srbije (NIS) Rusiji, odluku koju je imao priliku ispraviti u korist Srbije, ali što, zbog straha i servilnosti prema strukturama Kremlja, nije učinio.
Kao što je obično slučaj sa slugama koje njihovi gospodari tretiraju kao potrošnu robu, lažna ruska „braća“ su otplatila dug prema svom balkanskom vazalu nudeći NIS trećoj strani po nižoj cijeni od one koju je ponudio „samozvani vlasnik Srbije“.
Oslanjajući se na pogrešne i amaterske procjene globalnih procesa, Vučić se našao u situaciji sličnoj onoj u kojoj se nalazio Slobodan Milošević devedesetih godina. Međunarodno izolovan i sve nebitniji, a suočen sa sve manjom podrškom unutar same Srbije, sve više pribjegava otvorenom nasilju, gubeći svaki legitimitet koji je možda ranije imao. Napad na malu grupu studenata 16. februara u Novom Sadu svjedoči o njegovom kukavičluku, zlobi i političkoj slabosti. Sramota je za policiju koja nije reagovala da zaštiti svoje građane - svoje komšije - od takvih djela. Takva sramota ostaje mrlja za cijeli život.
Kraj takvog oblika vlasti je uvijek isti. Čineći klasičnu grešku diktatora koji vjeruju da su pametniji od svojih prethodnika i da će izbjeći njihovu sudbinu, Vučić je, čini se, sebe osudio na isti kraj. Da li će njegov kraj biti obilježen dolaskom nepoznatih helikoptera ili nekim manje spektakularnim scenarijem, malo je važno s obzirom na neizbježnost takvog epiloga. Godina konačnog obračuna tek je počela.
