U već dobro poznatom maniru balkanske političke sapunice, Narodna skupština Republike Srpske odlučila je da ukine finansiranje političkih stranaka iz budžeta entiteta.
Zakon koji je na papiru možda zvučao kao spas za prazne kase i kao pokušaj da se državne pare konačno usmjere tamo gdje im je mjesto – u zdravstvo, obrazovanje i lokalni razvoj – zapravo je perfektan trik SNSD-a i njihovih koalicionih partnera da jednostavno uguše manje političke igrače i konsoliduju vlast.
Ono što je još zanimljivije, ovaj potez nije prošao bez turbulencija – jer su neki od koalicionih partnera, koji su na početku tvrdili da su protiv ovakvog zakona, iznenada promijenili mišljenje. Možda im je neko šapnuo da im je bolje imati jedan ogroman medijski i finansijski tor nego gomilu malih koje možeš lako slomiti.
U sve to savršeno se uklopio i poslanik iz Federacije BiH, Almedin Aliefendić, koji je na Facebooku pohvalio ovakav potez. Njegova ideja je jasna i jednostavna: zašto da budžetski novac ide za političke partije kad može da se potroši na školstvo, zdravstvo i socijalnu pomoć? Možda bi to i bilo smisleno da nije očigledno da je u igri i dobra doza političke licemjernosti i da se ovaj prijedlog u Federaciji koristi kao alat za smanjenje vlastitih troškova, ali i za bacanje “kamenčića u baštu” onima u RS-u.
Za razliku od onih koji širom otvaraju kesu za vlastite stranke i lične džepove, SNSD je, nakon što je visoki predstavnik Christian Schmidt donio odluku o obustavi finansiranja njihovih stranaka, odlučio da krene sa još drastičnijim mjerama. Cilj? Eliminisati konkurenciju i na taj način dodatno učvrstiti svoju hegemoniju.
Naravno, opozicija ne može da krije ogorčenje. Za njih je ovaj zakon ništa drugo nego još jedan potez u dobro smišljenoj igri dominacije i gušenja slobodne političke volje. S pravom tvrde da je pravo pitanje kako SNSD i društvo oko njih misle da opstanu u demokratskim okvirima kada za njih nema mesta u stvarnoj političkoj konkurenciji.
Iz sve ove političke zbrke izvlači se jedan jedini zaključak: dok građani čekaju bolje škole, bolnice i infrastrukturu, vlast se igra prljavih igara, koristi zakonske rupe i manipulira finansijskim tokovima kako bi ostala na vlasti. Aliefendić može da tapše, Dodik da prijeti, opozicija da kuka, ali jedno je sigurno – novac koji bi trebao ići u “javne servise” kao da je postao političko oružje.
I na kraju, u toj bure baruta koja je postala bosanskohercegovačka politika, pitanje nije da li će i kada stranke dobiti pare iz budžeta, nego koliko će ljudi u zdravstvu, školstvu i socijalnoj zaštiti zaista vidjeti benefite ovih “mudrih” poteza.
