Spirala neprijateljstva između Irana i SAD-a: Kako izaći iz nuklearnog zastoja?
Spirala neprijateljstva, prijetnji i međusobnog nepovjerenja već decenijama dominira odnosima između Sjedinjenih Američkih Država i Irana, a prekid ove opasne dinamike zahtijevat će ozbiljan politički napor s obje strane.
U autorskom tekstu objavljenom u uglednom američkom časopisu Foreign Affairs, bivši iranski ministar vanjskih poslova Mohammad Javad Zarif, zajedno s Amirom Parsom Garmsirijem, doktorandom američkih studija na Univerzitetu u Teheranu, analizirao je duboki nuklearni i sigurnosni zastoj između Washingtona i Teherana.
Autori se fokusiraju na koncept „sigurnosti“ i način na koji se u međunarodnoj politici određena pitanja namjerno predstavljaju kao egzistencijalne prijetnje, čime se opravdavaju izuzetne mjere – sankcije, izolacija, pa čak i vojna akcija – umjesto da se tretiraju kroz uobičajene diplomatske i političke mehanizme.
Iran kao „egzistencijalna prijetnja“
Tokom posljednje dvije decenije, Izrael i Sjedinjene Države, tvrde autori, nastojali su uvjeriti međunarodnu zajednicu da Iran ne treba posmatrati kao „normalnu državu“, već kao najveću prijetnju globalnom poretku. Takav narativ rezultirao je kontinuiranim osudama, teškim ekonomskim sankcijama, prijetnjama vojnom silom i, u novije vrijeme, direktnim vojnim operacijama – čak i u periodima kada su trajali pregovori između Teherana i Washingtona.
Kao odgovor, Iran je bio primoran preusmjeriti značajne resurse na odbranu, povećati nivo obogaćivanja urana kako bi pokazao da neće popustiti pod pritiskom, te usvojiti tvrđi pristup u rješavanju unutrašnjih društvenih izazova.
Rezultat je, navode autori, začarani krug eskalacije – spirala u kojoj se i Iran i njegovi protivnici osjećaju primoranim da usvajaju sve neprijateljskije politike.
Kako prekinuti začarani krug?
Prekid ove spirale, ističe se u tekstu, neće biti lak. Zahtijevat će od stranih sila da poštuju prava i dostojanstvo Irana te da odustanu od politike prijetnji, prisile i demonizacije.
S druge strane, Iran bi mogao započeti proces izlaska iz krize jačanjem domaće podrške kroz ekonomske reforme, izgradnju unutrašnjeg konsenzusa i jačanje svoje pregovaračke pozicije na međunarodnoj sceni. Autori sugeriraju i preispitivanje pretjeranog fokusa na vojnu i fizičku odbranu, koja često dodatno pojačava percepciju prijetnje, uz veći naglasak na regionalnu saradnju i koordinaciju.
Posebno se naglašava važnost otvorenog dijaloga s Međunarodnom agencijom za atomsku energiju (IAEA), kako bi se riješila sporna pitanja i obnovilo povjerenje, ali i direktnog angažmana sa Sjedinjenim Državama – počevši od nuklearnog programa i sankcija.
Posljedice politike pritiska
Iran je, prema autorima, više od 20 godina meta intenzivne sigurnosne kampanje SAD-a i Izraela. Washington je nametnuo izuzetno teške sankcije, a išao je i korak dalje – bombardiranjem infrastrukture te ubistvima vojnih zapovjednika, naučnika i civila.
Kao odgovor, Teheran je zaoštrio politiku, podigao obogaćivanje urana na 60 posto i smanjio saradnju s IAEA-om. U iranskom društvu sve češće se raspravlja o mogućnosti uključivanja nuklearnog oružja u odbrambenu doktrinu, dok su pozivi na zatvaranje Hormuškog tjesnaca dobili novu težinu.
Unutrašnje mjere, poput ograničavanja interneta, društvenih mreža i pojačanog nadzora radi borbe protiv sabotaža i špijunaže, stvorile su opsadni mentalitet, ali se, kako autori ističu, pokazale neefikasnim u rješavanju ekonomskih problema, erozije društvenog povjerenja i rastućeg jaza između države i građana.
Lekcije iz 2015. godine
Autori podsjećaju da je Iran već jednom uspio prekinuti sigurnosni ciklus – kroz dijalog sa SAD-om koji je doveo do nuklearnog sporazuma iz 2015. godine. Taj sporazum je, makar privremeno, promijenio međunarodni odnos prema Teheranu.
Ključ tog uspjeha bila je visoka izlaznost na predsjedničkim izborima 2013. godine, koja je srušila zapadne procjene o skorom kolapsu Irana i omogućila izgradnju širokog unutrašnjeg konsenzusa.
Sličan konsenzus, navode autori, Iran može ponovo izgraditi kroz nacionalni dijalog između političkih aktera, društvenih grupa i šire javnosti. Vlada može povratiti povjerenje građana poboljšanjem životnog standarda, borbom protiv korupcije i jačanjem transparentnosti.
„Jaka regija“, a ne „prijeteći Iran“
Teheran bi, smatraju autori, trebao promijeniti narativ – s izgradnje „jakog Irana“ koji se percipira kao prijetnja, na ideju izgradnje „jake regije“. Istovremeno, zemlje Bliskog istoka morale bi prekinuti politiku sigurnosne eskalacije izolacijom, kako se navodi, „regionalnog aktera koji snosi najveću odgovornost za ovu dilemu“ – izraelskog premijera Benjamina Netanyahua.
Iran bi trebao dodatno ojačati odnose s Rusijom i Kinom, popraviti veze s Evropom, upravljati razlikama sa SAD-om i nastaviti direktan dijalog na ravnopravnoj osnovi.
Cilj tih razgovora, naglašava se, ne mora biti prijateljstvo, jer su razlike duboke i trajne, ali se mogu pronaći mehanizmi koji će spriječiti da one prerastu u nove krize.
Put ka novom sporazumu
Sjedinjene Države, zaključuju autori, moraju prihvatiti da ne mogu uništiti ključne iranske kapacitete, jer su oni uglavnom domaće proizvodnje i obnovljivi. Ipak, obje strane mogu se složiti oko dva ključna cilja: da Iran ne razvija nuklearno oružje i da SAD odustanu od vojnog i ekonomskog rata protiv Teherana.
Iran bi, u tom okviru, mogao ponuditi veću transparentnost, ograničiti obogaćivanje urana i razmotriti regionalne mehanizme saradnje, dok bi SAD morale ukinuti sankcije i omogućiti ukidanje sankcija Ujedinjenih nacija.
Autori napominju da Iran ima opravdane sigurnosne zabrinutosti da bi informacije dostavljene IAEA-i mogle biti zloupotrijebljene u vojne svrhe, zbog čega Teheran ima pravo zahtijevati striktno poštivanje neutralnosti, povjerljivosti i profesionalnih standarda agencije.
Ako bi novi nuklearni sporazum bio postignut, Iran i SAD mogli bi se postupno baviti i drugim osjetljivim pitanjima – regionalnom sigurnošću, kontrolom naoružanja i borbom protiv terorizma. Podsjeća se da su dvije zemlje već sarađivale u Afganistanu i Iraku, kao i u borbi protiv ISIS-a.
Danas se, zaključuje se u tekstu, Iran i Amerika ponovo suočavaju sa zajedničkim izazovima – ekstremizmom i sigurnošću međunarodne plovidbe – što pokazuje da saradnja, iako teška, nije nemoguća.
