Amerika je napala Irak prije točno 20 godina. Još uvijek nije odgovarala za ratne zločine počinjene u toj zemlji. Zračna invazija se dogodila 19. marta 2003. godine, dok su akcije na kopnu počele 20. marta i trajale su nešto više od mjesec dana.
Koalicijske snage (koje su uz Amerikance većinom činili Britanci) zauzele su Bagdad 22 dana nakon prvog dana invazije.
Bitka za Bagdad trajala je šest dana i formalno je završila 1. maja 2003. kad je američki predsjednik George W. Bush proglasio "kraj velikih borbenih operacija". Nakon osvajanja Bagdada, uslijedila je duža druga faza u kojoj su se okupaciji Iraka suprotstavili pobunjenici.
Kako je došlo do rata?
Nakon što je nasilje počelo opadati 2007., Sjedinjene Države postupno su smanjivale svoju vojnu prisutnost u Iraku, službeno dovršivši svoje povlačenje u decembru 2011. godine.
Kako je uopše došlo do rata? Te 2003. godine pažnja svijeta bila je usmjerena na to hoće li Saddam Hussein popustiti pod američkim i međunarodnim pritiskom da se odrekne oružja za masovno uništenje za koje se vjerovalo da ga posjeduje.
Ukratko, predsjednik George W. Bush tvrdio je da ranjivost Sjedinjenih Država nakon 11. septembra 2001., u kombinaciji s iračkim navodnim kontinuiranim posjedovanjem i proizvodnjom oružja za masovno uništenje i njegovom potporom terorističkim skupinama, uključujući Al-Qaidu, opravdava rat s Irakom.
Poznate su i Busheve riječi kako su "Irak, Iran i Sjeverna Koreja osovine zla". Službeni Bagdad je izjavio da ne posjeduje oružje za masovno uništenje. U studenom 2002. Vijeće sigurnosti UN-a odobrilo je rezoluciju 1441 kojom se zahtijeva da Irak surađuje sa svojim obavezama za razoružanje, što je ta država prihvatila, na što su UNMOVIC inspektori počeli sa svojim pretragama.
Irak je uništio svoja oružja
CIA je još u februaru 2002. poslala ambasaora Josepha Wilsona da istraži tvrdnje o izvještajima prema kojima Irak pokušava nabaviti uranij od Nigera. Wilson se vratio i informirao CIA da su izvještaji o prodaji uranija Iraku "potpuno krivi".
Vođa UN-ovih inspektora Hans Blix otišao je u Irak i nije našao ikakve tragove zabranjenih oružja. On je u februaru 2003. iznio razmjerno negativan izvještaj o saradnji Iraka s međunarodnim inspektorima, ali ipak je izjavio da nije našao "ikakav dokaz da Irak skriva ili posjeduje oružje za masovno uništenje".
U svakom slučaju, koalicijske snage nakon početka rata počele su postizati sve veće uspjehe, vojnici Iraka počeli su dezertirati: nakon pada Bagdada, Hussein je pobjegao te je uhvaćen u prosincu 2003. godine. Pogubljen je 2006. godine.
Kopnena prisutnost SAD-a dosegla je vrhunac 2007. s više od 170.000 vojnika prisutnih u toj zemlji, a upravo te godine koalicijske snage su pretrpjele najveće gubitke. Naime, gubici koalicije bili su maleni u početnim borbama 2003. godine s oko 150 mrtvih do 1. maja.
Skandal u Abu Ghraibu
Prvi veći skandal po pitanju američkih ratnih zločina izbio je 28. aprila 2004., nakon što su objavljene fotografije o tome kako američkih vojnici zlostavljaju zatvorenike u Abu Ghraibu, koji se nalazio tridesetak kilometara zapadno od Bagdada.
Kako piše The Intercept, deseci tisuća Iračana u prvim godinama rata prolazili su kroz mjesta za ispitivanje gdje su agenti CIA-e, kao i vojni policajci i obični vojnici, mučili Iračane.
Fotografije objavljene 2004. prikazivale su ponižene, gole muškarce vezane poput pasa, pretučene, s nasmijanim pripadnicima vojne službe koji se smiju i podižu palac iznad tijela svojih žrtava.
Međutim, kad je skandal izbio, viši dužnosnici opisali su Abu Ghraib kao izolirani incident, djelo nekoliko loših pojedinaca. Predsjednik George W. Bush rekao je novinarima: Mi ne mučimo.
Jedanaest američkih vojnika suočeno je s kaznenim presudama za mučenje u Abu Ghraibu, a još nekoliko njih suočeno je sa stegovnim mjerama. Bila je to sva pravda za iračke žrtve mučenja koju je američka vojska mogla prikupiti. Baher Azmy, američki odvjetnik iz Centra za ustavna prava, rekao je za The Intercept kako je Abu Ghraib samo mali dio užasa invazije koja je raselila i ubila tisuće Iračana
Većina muškaraca zatočenih diljem Iraka nakon invazije bili su nevini, prema istrazi Crvenog križa. Časnici vojne obavještajne službe rekli su Međunarodnom odboru Crvenog križa da je od 70 do 90 posto osoba lišenih slobode u Iraku zapravo uhićeno greškom.
“Vjerujem da postizanje pravde počinje otkrivanjem svih detalja o mučenju i njihovim priznanjem iz Sjedinjenih Država, zatim davanjem odštete preživjelima koji su nepravedno mučeni”, rekao je Salah Hasan, također član Centra za ustavna prava.
Niže rangirani vojnici su išli pred vojni sud
Hoće li itko od bivših dužnosnika odgovarati zbog ovih zločina? Human Rights Pulse donio je zanimljivu analizu u kojoj stoji da je dio problema u tome što institucije koje razmatraju zločine ustvari u obzir ne uzimaju velike sile. Pravda zahtijeva sud ili tribunal voljan istražiti i donijeti presudu. Iako međunarodna zajednica ima nekoliko takvih institucija, nijedna od njih nije doista uspostavljena da procesuira zločine koje su počinile velike sile. Navodi se da Međunarodni kazneni sud gotovo sigurno nikada neće optužiti Amerikance, što vrijedi i za Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, kojim dominiraju velike sile.
Nije za očekivati ni da će se američki sudovi nositi s teškim problemima kao što je rat. Dakako, tu je i pitanje imuniteta, budući da i zakoni predviđaju imunitet za bivše šefove država.
U analizi se navodi da je jedini pokušaj da se američki čelnici privedu pravdi za rat u Iraku udario u zid, kad je Prizivni sud SAD-a potvrdio da predsjednik George W. Bush i drugi imaju pravni imunitet za planiranje i vođenje rata u Iraku.
Je li Bush trebao biti optužen?
No, kad bi postojala ta mogućnost, postavlja se pitanje je li Bush trebao biti optužen za ratne zločine? Michael Mansfield, odvjetnik i jedan od vodećih britanskih stručnjaka za građanske slobode i ljudska prava, pisao je za CNN o ovoj temi.
"Dok se čin agresije ne može procesuirati, ratni zločini počinjeni nakon toga mogu. Na primjer, pokretanje napada, kao što je invazija na Irak, sa znanjem da će učinak vjerojatno uzrokovati slučajnu smrt ili ranjavanje civila, učinit će počinitelja odgovornim za kazneni progon.
Korištenje kazetnih bombi i osiromašenog urana u Iraku snaga koalicije protiv ranjivih civila spada u ovu definiciju. Kao rezultat toga, pravni konzorcij čiji sam bio dio, i druge organizacije u Europi, podnijeli su zahtjev ICC-u za akciju protiv britanskih političara zbog njihove umiješanosti u rat.
Ništa se nije dogodilo.
