Kada su Sjedinjene Američke Države odlučivale da koriste svoju vojnu i političku moć za “stabilizaciju” kriznih žarišta u svijetu, posebno na Bliskom istoku, njihovi ciljevi su često bili predstavljeni kao podrška demokratiji, borba protiv terorizma i očuvanje globalne bezbjednosti.
Međutim, iza zvaničnih narativa ostala je složena i često tragična stvarnost zemalja koje su bile predmet tih intervencija. Od Irana 1953. do Iraka 2003. i Avganistana u eri Hladnog rata i nakon 2001. – obrasci su se ponavljali: nametnuta vizija političkog poretka, podrška lokalnim režimima ili pokretima, i na kraju – destabilizacija.
Retorika američkih predsjednika često se mijenjala, ali suština spoljne politike ostajala je ista. Bivši predsjednik Donald Tramp je, tokom govora u Rijadu, kritikovao pristup svojih prethodnika, optuživši ih da su rušili više zemalja nego što su ih izgradili. Ipak, ubrzo nakon te izjave, Sjedinjene Države su, zajedno s Izraelom, sprovele vazdušne udare na iranska nuklearna postrojenja, što je otvorilo novu fazu u napetostima sa Teheranom. Pokušaj da se vojno ograniče nuklearne ambicije Irana nije bio ništa drugo do nastavak dugogodišnjeg intervencionističkog refleksa američke spoljne politike.
Korijen aktuelnih sukoba seže duboko u istoriju. Kada je 1953. godine uz pomoć CIA-e i britanske MI6 srušen demokratski izabrani premijer Irana Muhamed Mosadek, a na vlast vraćen proamerički šah, udaren je temelj trajnom antiamerikanizmu u toj zemlji. Taj čin nije bio izuzetak, već model koji je postao uobičajen: politička manipulacija, podrška autoritarnim režimima i ignorisanje lokalnih društvenih dinamika.
Sličan obrazac viđen je i u Avganistanu, gdje je tokom sovjetske okupacije 1980-ih SAD naoružavala islamističke borce, tzv. mudžahedine, kako bi oslabile SSSR. Taj geopolitički obračun stvorio je temelje za kasniju pojavu talibana i Al-Kaide, čije posljedice su svijet osjećao decenijama kasnije – najtragičnije 11. septembra 2001. godine.
U pokušaju da “ispravi” posljedice prethodnih grešaka, Vašington je 2001. pokrenuo novu vojnu intervenciju u Avganistanu. Nakon dvije decenije rata, talibani su se vratili na vlast, a američko povlačenje iz Kabula 2021. godine ostavilo je sliku poraza uporedivu s padom Sajgona 1975. godine. Ironično, oprema i oružje koje je trebalo da osnaži avganistansku vojsku sada je u rukama talibana, a crno tržište naoružanja doživjelo je procvat.
Ni invazija na Irak 2003. nije donijela stabilnost. Utemeljena na neutemeljenim optužbama o oružju za masovno uništenje, američka vojna kampanja srušila je režim Sadama Huseina, ali je otvorila vrata haosu, građanskom ratu i jačanju ekstremističkih grupa poput Islamske države. Prema nekim procjenama, broj civilnih žrtava prelazi 200.000, dok je zemlja i dalje duboko podijeljena i politički nestabilna.
Profesor Favaz Gerges i drugi analitičari smatraju da je američki intervencionizam, umjesto da uspostavi trajni mir, zapravo doprinio produbljivanju sukoba, raspirivanju sektaških napetosti i urušavanju državnih institucija. Pritom, konstantna i bezuslovna podrška Izraelu dodatno je kompromitovala poziciju SAD kao neutralnog posrednika, posebno u očima arapskog svijeta.
Tokom Hladnog rata američke intervencije su imale jasan cilj – suzbijanje sovjetskog uticaja. Danas, motivi su često zamagljeni – od borbe protiv terorizma, preko energetske bezbjednosti, do širenja “demokratskih vrijednosti”. Međutim, rezultati ostaju isti: destrukcija, izbjegličke krize i gubitak povjerenja u međunarodni poredak.
Kako zaključuje profesor Valid Hazbun, vrijeme je da se redefiniše američka uloga u svijetu. Umjesto unilateralnih vojnih rješenja, potrebna je podrška regionalnim sigurnosnim mehanizmima i lokalnim inicijativama. Samo tako bi se mogla vratiti i politička vjerodostojnost Amerike – ne kao sile koja nameće rješenja, već kao partnera koji sluša i razumije kompleksnost svijeta.
