U svijetu u kojem podaci postaju nova valuta moći, a softveri odlučuju ko je prijetnja, a ko „siguran“, Bosna i Hercegovina se suočava s još jednom nevidljivom, ali itekako opasnom prijetnjom – digitalnim nadzorom bez kontrole. Sve više zemalja širom svijeta uvodi napredne alate za obradu podataka i profilisanje građana, poput zloglasnog Palantira, a bh. institucije, bez iole ozbiljne zaštite, kaskaju za vremenom – i odgovornošću.
Palantir: Nadzor kao sredstvo moći, a ne sigurnosti
Palantir Technologies, američka tehnološka kompanija koju je osnovao kontroverzni milijarder i ideolog nadzora Peter Thiel, već godinama razvija softvere namijenjene vojnim, obavještajnim i policijskim strukturama. Njihov vodeći proizvod, Gotham, predstavlja kompleksni analitički sistem koji „usisava“ podatke iz svih mogućih izvora – društvenih mreža, javnih baza, mobilne komunikacije, finansijskih transakcija, pa čak i privatnih poruka – i koristi ih za izradu detaljnih digitalnih profila građana.
Iako se softver reklamira kao oružje u borbi protiv kriminala i terorizma, brojni stručnjaci upozoravaju da se radi o alatu koji bez jasne zakonske regulative može postati sredstvo represije. Takav je slučaj u Njemačkoj, gdje su pokrajine Bavarska, Hesen i Sjeverna Rajna-Vestfalija već uvele Palantir u policijski rad, ali uz ozbiljne kritike zbog netransparentnosti i kršenja prava građana.
BiH – savršeno plodno tlo za nevidljivi nadzor
Iako Palantir još uvijek nije zvanično implementiran u Bosni i Hercegovini, stručnjaci poput forenzičara i sudskog vještaka prof. dr. Hadžiba Salkića upozoravaju da bi ovakvi alati lako mogli postati dio sigurnosnog aparata – i to bez znanja javnosti.
„BiH nema nijedan nezavisan mehanizam koji bi nadgledao primjenu forenzičkih i nadzornih softvera. U zemlji s hibridnim sigurnosnim strukturama – MUP RS, Federalna policija, OSA, IDDEEA, Ministarstvo sigurnosti – postoji stvarna opasnost da se softveri poput Palantira uvedu kroz nevidljive kanale“, navodi Salkić.
U zemlji gdje se lični podaci građana već godinama čuvaju u fragmentisanim, često nesigurnim sistemima, digitalni nadzor bi se mogao uvesti bez parlamentarne odluke, javne rasprave ili zakonske osnove. Sve uz obrazloženje „zaštite građana“.
Posljedice: algoritamska diktatura
Ako softveri poput Palantira postanu realnost u BiH, rizici su višeslojni i opasni:
Masovna obrada podataka bez pristanka građana;
Profilisanje na osnovu algoritamske sumnje, a ne dokaza;
Mogućnost etnički ili politički motiviranog nadzora;
Zavisnost od vanjskih centara moći koji upravljaju softverom i podacima.
Drugim riječima – totalni gubitak suvereniteta, ne samo nad informacijama, nego i nad osnovnim građanskim pravima.
Palantir kao simbol digitalnog kolonijalizma
Njemačke vlasti su već upozorile na još jednu dimenziju ovog problema – geopolitičku ovisnost. Kada strane firme upravljaju softverima koji obrađuju podatke miliona građana, pitanje više nije samo privatnost, već i sigurnost i nezavisnost države.
U kontekstu BiH, koja već trpi stalne političke pritiske izvana, digitalna penetracija od strane kompanija poput Palantira značila bi predaju suvereniteta bez metka ispaljenog – kroz softver, liniju koda i algoritam.
Šta BiH može (i mora) uraditi?
Prof. dr. Salkić predlaže konkretne mjere:
Revizija Zakona o zaštiti ličnih podataka, prilagođena novim algoritamskim rizicima;
Zabrana nabavke ovakvih softvera bez jasne saglasnosti Parlamenta BiH i Agencije za zaštitu ličnih podataka;
Osnivanje nezavisnog tijela za nadzor nad svim forenzičkim i nadzornim softverima;
Transparentnost oko firmi koje održavaju IT sisteme državnih organa;
Digitalna suverenost – ulaganje u razvoj domaćih ili evropskih rješenja koja ostaju pod jurisdikcijom BiH.
Nadzor nije uvijek sigurnost Nadzor kao koncept nije sporan kada je podložan zakonu, proporcionalan prijetnji i podložan demokratskom nadzoru. Ali kada se nadzor sprovodi algoritmom koji nije nikome odgovoran, a podatke obrađuju sistemi koje ne kontrolišemo – onda više ne govorimo o sigurnosti, već o opasnosti.
Palantir i slični softveri ne smiju biti alat kojim se građani tretiraju kao sumnjivci po defaultu. Uvođenje takvih sistema bez kontrole značilo bi institucionalizaciju straha, špijunaže i algoritamske represije.
Ako Bosna i Hercegovina ne želi postati digitalna kolonija, mora odmah postaviti jasne granice. Jer kad podaci jednom izađu – više ih niko ne može vratiti.
