Bosna i Hercegovina godinama se nalazi pod lupom Sjedinjenih Američkih Država, posebno kroz podršku Dejtonskom sporazumu i očuvanje njenog multietničkog karaktera.
Iako su ključne odluke o budućnosti zemlje u rukama domaćih političkih aktera, među njima se često njeguje iluzija da će novoizabrani američki predsjednik donijeti rješenja za lokalne političke sukobe. Zbog toga su izbori u Americi često dočekivani uz slavlje, koktele, pa čak i ukrase u bojama američke zastave, dok mnogi građani BiH prate rezultate s nadom da će promjene u Bijeloj kući doprinijeti rješavanju njihovih problema.
Svi američki predsjednici posljednjih decenija, od Billa Clintona do Joea Bidena i Donalda Trumpa, viđeni su kao potencijalni saveznici različitih političkih frakcija u BiH, iako njihova politika prema Balkanu ostaje konzistentna. Uprkos tome, očekivanja političara se redovno izjalove. Svaki put kada neki lider u BiH slavi dolazak američkog predsjednika za kojeg vjeruje da će mu biti naklonjen, istovremeno stižu nove sankcije i ograničenja kao podsetnik da vanjsku politiku SAD ne pokreću lokalne želje već globalni interesi.
Povratak Trumpa ili dolazak novog predsjednika rijetko će donijeti promjene u američkom pristupu BiH. U političkim krugovima u BiH, svaka smjena u Bijeloj kući izaziva podijeljene reakcije. Na jednoj strani, neki politički lideri iz Republike Srpske slavljenički najavljuju kraj sankcija, dok drugi izražavaju nadu da će upravo novi američki predsjednik pomoći u stvaranju građanske države. Ali, nakon više od 30 godina američkog prisustva, jasno je da promjena u Bijeloj kući nije donijela značajan pomak na Balkanu.
Ova politička euforija ima svoje korijene u provincijalnom shvatanju da će lideri velikih sila promijeniti pravila igre za male države poput BiH. U stvarnosti, Balkan za SAD predstavlja područje gdje se velikim silama kontrolira stabilnost na rubu Europe, a ne zona u kojoj se očekuje velika politička promjena u smjeru koji bi zadovoljio lokalne političare. Umjesto razumijevanja tih realnosti, domaći politički krugovi koriste ovakve prilike za podgrijavanje međusobnih razlika i slanje poruka baziranih na lokalnim interesima, iako je politička scena SAD daleko iznad njihovih potreba.
Prisustvo velikih sila na Balkanu nije pitanje njihove brige za unutrašnje prilike već prije svega strategije globalne ravnoteže. Predugo, politika u BiH bila je usmjerena na vanjske sile u nadi da će preokrenuti stanje unutar zemlje, dok su problemi i izazovi na domaćem terenu ostali neriješeni. Ako se Bosna i Hercegovina želi pokrenuti naprijed, nužan je unutrašnji dijalog i kompromis, bez očekivanja od vanjskih igrača da će riješiti domaće zategnutosti. Samo interno dogovoreni kompromis i stvarna politička volja mogu otvoriti put za napredak i stabilizaciju države.
S druge strane, svaka promjena na američkoj političkoj sceni reflektira se na europsku politiku i potencijalno pojačava nesigurnost među europskim liderima. Strah od sve veće izolacije i smanjenja američke vojne podrške navodi Europsku uniju na razmišljanje o vlastitoj ulozi na Balkanu. No, koliko god izgledalo da bi EU mogla reagirati aktivnije, takav potez često ostaje na nivou želja i aspiracija.
Američki predsjednički izbori mogu pobuditi euforiju ili zabrinutost, ali u konačnici, ključne promjene za Bosnu i Hercegovinu neće doći izvana.
