Na sjednici Vlade Republike Srpske održanoj 21. marta 2025. godine, premijer entiteta Radovan Višković — lice koje se nalazi pod međunarodnom potjernicom — obznanio je da je entitet upravo zadužen za novih 250 miliona eura.
Riječ je o kreditu koji dolazi iz, kako reče Višković, "prijateljske zemlje", a na pitanje novinara ko tačno stoji iza tog novca, lakonski je poručio: "Nemojte nas džaba pitati ko vam je dao. Dali su nam naši prijatelji."
Ti "prijatelji" su – Azerbejdžan.
Azerbejdžan, zemlja koja se sve više etablira kao vanjskopolitički partner srpskih predstavnika u Bosni i Hercegovini, sve prisutniji je i u ekonomskim planovima entitetske vlasti u Banjoj Luci. Kredit vrijedan skoro pola milijarde konvertibilnih maraka, s kamatnom stopom od pet posto i rokom otplate od deset godina, dolazi u trenutku kada se Republika Srpska nalazi u ozbiljnom finansijskom škripcu.
Iako se u javnosti pokušava prikazati kao simbol nezavisne i alternativne diplomatije, saradnja s Azerbejdžanom zapravo je dio mnogo šire političke igre. U ovu igru uključeni su plinovodi, energetski paketi, politička podrška, ali i... šutnja. Jer, ne treba zaboraviti – Azerbejdžan nije glasao za Rezoluciju Generalne skupštine Ujedinjenih nacija o genocidu u Srebrenici.
U Bakuu se domaće političare iz Republike Srpske viđa češće nego u Briselu. Željka Cvijanović, predsjedavajuća Predsjedništva Bosne i Hercegovine, već bi mogla prijaviti boravište u glavnom gradu Azerbejdžana. Kažu da je grad prelijep, ali ono što je za bh. javnost upitno jeste šta se sve iza zatvorenih vrata dogovara u tom "lijepom gradu", i po čiju cijenu.
I tu dolazimo do pitanja uticaja. Azerbejdžan je država s većinskim muslimanskim stanovništvom. Turska i njen predsjednik Recep Tayyip Erdoğan imaju snažan politički i strateški uticaj na Baku. Upravo taj uticaj je decenijama predstavljao most između muslimanskog svijeta i postsovjetskih republika, ali i ključnu tačku u pokušajima Turske da bude globalni posrednik između Istoka i Zapada.
Pa ipak, unatoč tom religijskom i kulturološkom "bratstvu", Azerbejdžan ne samo da nije podržao Rezoluciju o genocidu u Srebrenici, već aktivno jača odnose s političarima koji negiraju taj genocid. Istovremeno, Sarajevo kao da je u polusnu. Niti reagira, niti komentira. Kao da mu nije ni važno.
I onda se pitamo – zašto nas ne podržava ni Zapad, a sve manje ni Istok? Možda odgovor leži upravo u činjenici da smo dozvolili da nas predstavljaju oni koji sve vrijednosti žrtvuju zarad nekoliko miliona eura kredita, bez imena i prezimena kreditora.
U zemlji u kojoj se licemjerstvo institucionaliziralo, gdje bjegunci od zakona uzimaju milione od stranih saveznika koji šute o genocidu, jasno je da međunarodna izolacija nije slučajna. To je rezultat. A "pet posto kamata" mogla bi biti najskuplja cijena moralnog bankrota koji se servira pod maskom ekonomske stabilnosti.
