Dok prosječan radnik u Evropskoj uniji sedmično radi oko 36 sati, zaposlenici u zemljama zapadnog Balkana, uključujući Bosnu i Hercegovinu, provode i po pet do sedam sati više na poslu – za upola manju platu. Paradoks koji vlada godinama: radimo više, zarađujemo manje, a cijene rastu kao da živimo u Luksemburgu.
Prema podacima Eurostata, radni tjedan u EU traje 36 sati. Grci, Bugari, Poljaci i Rumuni prednjače s najdužim radnim vremenom – blizu 40 sati sedmično. Međutim, radnička svakodnevnica u balkanskim državama daleko je rigoroznija. U Turskoj se radi čak 43,1 sat sedmično, u Srbiji 41,3, a u BiH 41,2 sata. Hrvatska, kao članica EU, također izlazi iz prosjeka – s radnim tjednom od 37,8 sati.
Iako broj sati sugerira marljivost i posvećenost, plata ne prati trud. Dok je prosječna plata u Evropskoj uniji 3.155 eura, u BiH ona iznosi svega 772 eura (1.506 KM). Bugarska, iako članica EU, ima najnižu prosječnu platu – 1.125 eura – ali i dalje gotovo 400 eura više nego BiH.
Evropske države u kojima se radi manje, žive bolje. Nizozemci, Danci, Nijemci i Austrijanci rade znatno kraće sedmično, ali njihovi računi su daleko deblji. U Luksemburgu je prosječna plata 6.755 eura, u Danskoj 5.634, Njemačkoj 4.250, a u Austriji 4.542 eura. S druge strane, radnici u BiH, koji u proizvodnji presvlače evropske automobile, primaju mjesečne iznose za koje u tim istim autima ne mogu ni napuniti rezervoar do vrha.
Najveći apsurd ogleda se u činjenici da radnik u BiH, koji obavlja isti posao za istu firmu kao i njegov kolega u EU, biva plaćen nekoliko puta manje. Dok u matičnim zemljama firme poštuju standarde, u BiH se isti rad i trud naplaćuje jeftino, uz izgovor „domaćih tržišnih uslova“. U prevodu: jeftina radna snaga je glavni razlog dolaska stranih firmi u BiH.
Još jedna realnost: prosjek plata u BiH vještački je „napumpan“ zaposlenima u javnom sektoru, koji često imaju više slobodnih dana nego radnih, a zarade koje ne korespondiraju s tržišnim uslovima. Radnici u realnom sektoru – u fabrikama, trgovinama i uslugama – i dalje su zakucani za minimalac.
Cijene, međutim, ne poznaju granice. Hrana, gorivo, komunalije – sve dostiže nivoe zapadnoevropskih zemalja, dok plate ostaju balkanske. Odnos cijena i plata gura građane u dužničko ropstvo, prisiljavajući ih da se zadužuju kako bi preživjeli mjesec.
Dok Zapad nagrađuje učinkovitost, inovaciju i produktivnost, Bosna i Hercegovina ostaje taoc sistema koji nagrađuje poslušnost, a ne rad. Tržište rada funkcioniše na principu: „ako nećeš ti, ima ko hoće“, pa poslodavci ne osjećaju nikakav pritisak da povećaju plate, čak i kad mogu.
Na kraju, sve se svodi na jednostavnu, ali brutalnu istinu: radnik u BiH nije siromašan zato što ne radi dovoljno, već zato što ga sistem tjera da za svoj rad dobije – premalo. I dok čekamo da se promijene „tržišni uslovi“, generacije radnika ostaju potplaćene, iscrpljene i bez nade u dostojanstven život.
