Beograd, grad bogate istorije i kulturne raznolikosti, nekada je bio srce Osmanskog carstva.
U njegovim venama nekada je pulsiralo više od 270 džamija, svaka od njih s pričom koja je obogaćivala život ovog grada. Danas, međutim, ta bogata baština gotovo da je izbrisana, pretvorena u senke prošlih vremena. Ulice koje su nekada odjekivale melodijama ezana i šumom razgovora sada su zamijenjene modernim građevinama koje su uzele maha, ostavljajući nas bez veze sa onim što je Beograd nekada bio.
Batal džamija, smještena na mestu današnje Narodne skupštine, bila je monumentalna, čuvarica istorije koja je svjedočila o vijekovima suživota i duhovnog bogatstva. Danas, njen veličanstveni duh je nestao, srušena i zaboravljena, a prostor na kojem je stajala postao je samo još jedna građevina bez duše. Lučka džamija, koja je nekada stajala ponosno blizu Brankovog mosta, takođe je nestala, ostavljajući iza sebe samo tragove na papiru, dok su se naši graditelji odlučili za zaborav umjesto za očuvanje.
Kao da smo s rušenjem ovih džamija srušili dio sebe, dio našeg identiteta koji je oblikovao duh Beograda. Tokom vijekova, ove džamije nisu bile samo mjesta molitve; one su predstavljale srca zajednica, mjesta okupljanja, obrazovanja i kulturnih aktivnosti. Nestankom svake od njih, nestajao je i dio tradicije, običaja i identiteta, ostavljajući nas u svijetu bez duhovnih korjena.
Iako se danas može činiti da su tragovi prošlosti potpuno izbrisani, Bajrakli džamija ostaje jedina aktivna džamija u Beogradu, ponosni čuvar istorije koju mnogi prolaznici možda ne primjete. Ali njena sudbina u modernom Beogradu nosi sa sobom tešku težinu. Ezan, nekadašnji poziv na molitvu koji je odjekivao sa njenog minareta, više ne dopire do ušiju Beograđana. To nije samo rezultat urbanističkih ograničenja; to je simbol našeg odustajanja od sopstvene istorije i identiteta. U ime suživota i tolerancije, izbrisali smo zvukove koji su obilježavali vijekove suživota. Ali da li je takva tolerancija zapravo pravi suživot? Da li je moguće živeti u gradu koji se stidi svoje prošlosti?
Bajrakli džamija, iako osamljena među zgradama, ostaje simbol snage i otpornosti. Njen status u savremenom Beogradu postavlja važno pitanje: kako ćemo se nositi sa svojom prošlošću? Da li ćemo je negovati i prenositi na buduće generacije ili ćemo je jednostavno zaboraviti, kao što smo zaboravili mnoge džamije koje su nekada krasile naš grad? Njena prisutnost nas podsjeća na to da nismo samo zbir građevina i ulica, već da smo i zbir priča, iskustava i tradicija.
U ovom kontekstu, postavlja se pitanje očuvanja kulturnog nasljeđa. Kako možemo izgraditi bolju budućnost bez razumjevanja onoga što nas je oblikovalo?
Gubimo mnogo više od zgrada; gubimo dio svoje duše, svoje identitetske osnove, vrijednosti koje su nekada činile Beograd gradom sa dušom. U vremenu kada se kulturna baština briše i zamjenjuje, da li svjesno ili ne potrebno je da se borimo za njeno očuvanje, gdje se različite kulture i religije poštuju, gdje svaka priča ima svoje mjesto.
Bajrakli džamija je više od mjesta molitve; ona je simbol otpora zaboravu, spomenik bogatoj i raznovrsnoj istoriji Beograda. Dok šetamo njenim ulicama, moramo se zapitati: koliko dugo ćemo još tolerisati brisanje naše prošlosti? Hoćemo li dopustiti da naši identiteti budu izgubljeni u betonskoj džungli savremenog urbanizma? Vrijeme je da preuzmemo odgovornost, da se borimo za naše kulturno nasljeđe, da se prisjetimo svih onih koji su doprinijeli bogatstvu našeg identiteta i da ne zaboravimo da svaka srušena džamija nosi sa sobom deo naše duše.
U svijetu gdje se zaborav često čini kao lakša opcija, moramo biti hrabri i odlučni da se suočimo s našom prošlošću, da izgradimo mostove ka budućnosti koja ceni raznolikost i poštuje sve svoje građane.
Naša borba za očuvanje našeg nasljeđa je borba za našu budućnost, a bez sjećanja na prošlost, jer narod koji nema i olahko gazi svoju prošlost, zasigurno taj narod neće imati ni budućnost!
