Paradoksi su, bez sumnje, postali zaštitni znak bošnjačke političke scene. I dok se narod bori sa svakodnevnim egzistencijalnim mukama, elita u Sarajevu režira nove epizode političkog teatra, u kojem se licemjerje i kalkulacija nude kao jedini politički program.
Najnovija farsa odvija se oko imena Denisa Bećirovića – čovjeka koji je, kako tvrdi, siguran da se ne želi ponovo kandidirati, ali kojeg Konaković i Nikšić već “guraju” kao da je sve odlučeno i kao da je Bosna i Hercegovina njihova privatna avlija.
Kandidat protiv svoje volje
U javnosti se stvara utisak da je Bećirovićeva nova kandidatura gotova stvar. Konaković i Nikšić ga otvoreno hvale, veličaju njegov rad u Predsjedništvu i predstavljaju ga kao jedinu alternativu SDA-ovom kandidatu. Čak se ide toliko daleko da se govori kao da Bećirović nema pravo da odbije. A on – barem za sada – poručuje da neće i da ne želi. Paradoks? Ne, ovo je postala matrica djelovanja Trojke: jedno govore, drugo rade, treće misle, a četvrto nameću narodu.
Kandidat u zadnji čas – Bećirovićev stil
Bećirović je već poznat po tome da odluke donosi u zadnji čas. Na prošlim izborima kandidaturu je prihvatio tek kada je dobio garancije da će ga podržati svih jedanaest opozicionih stranaka. Tek tada se usudio stati rame uz rame s Bakirom Izetbegovićem, kojeg je pobijedio minimalnom razlikom. Bez tih jedanaest stranačkih mašina, Bećirović bi ostao tek puki posmatrač političke arene.
Ali danas je situacija potpuno drugačija. Jedanaest stranaka koje su ga gurale na prošlim izborima više ne postoje u tom jedinstvenom frontu. Ostale su tek tri-četiri klimave podrške, što znači da će mu faliti najmanje stotinu hiljada glasova. A upravo tih stotinu hiljada bilo je presudno da pobijedi Izetbegovića.
Ovaj put ga čeka Izetbegović, ali i rupe iz prošlosti
Još jedan faktor ide Bećiroviću na štetu – protiv njega će vjerovatno ponovo stajati Bakir Izetbegović. Iako oslabljen, Izetbegović ima čvrsto jezgro glasača koje nikada nije napustilo SDA. Uz to, pojavit će se i pitanje Komšićeve “nasljedne stolice”. Komšić više ne može u Predsjedništvo, a ma ko ga naslijedio neće moći povući onoliko bošnjačkih glasova koliko je to Komšić godinama radio. To otvara prostor SDA-ovom kandidatu da dobije dodatni vjetar u leđa.
Bećirović, s druge strane, nosi teret vlastitog populizma i koketiranja sa svim i svakim. Toliko se udaljio od SDP-a da se u jednom periodu ozbiljno špekulisalo da uz podršku reisa Kavazovića pravi vlastitu stranku. Oni koji su za njega glasali prošli put – mahom nevoljko – danas ga gledaju s još više skepse i razočarenja. Ukratko, Bećirović je izgubio onu rijetku šansu da bude simbol “jedinstva opozicije”. Danas djeluje kao politički karijerista kojem je važnije da preživi na sceni nego da napravi iskorak za državu.
Trojka u panici – narod u nevjerici
Ono što je najprovokativnije u cijeloj priči jeste činjenica da Trojka očajnički pokušava reciklirati iste figure i iste priče. Bećirović, koji je trebao biti “jednokratno rješenje” za prošle izbore, sada se ponovo gura u ring. To pokazuje svu nemoć Trojke da proizvede nove ljude, nove ideje i novu energiju. Konaković i Nikšić su zarobljeni u vlastitim iluzijama i pokušavaju narodu prodati bajku da Bećirović može ponovo pobijediti Izetbegovića.
Ali stvarnost je brutalna: Bećirović nema snagu, nema širinu, a ni podršku kakvu je imao prošli put. Jedini kapital mu je populistička retorika i želja Trojke da ga ponovo upakuje kao “zajedničkog kandidata”, iako je jasno da ni on sam ne vjeruje u taj projekat.
Politički blef u režiji Trojke
U konačnici, sve se svodi na blef. Trojka blefira da ima zajedničkog kandidata. Bećirović blefira da ne želi kandidaturu, dok u stvarnosti mjeri svaki potez. A narod – narod je ponovo statistička masa koja će biti primorana birati između istih lica i istih prevara.
Paradoks bošnjačke politike nije slučajnost. To je namjerno dizajnirani sistem – sistem u kojem se sve svodi na recikliranje, kalkulaciju i preživljavanje političkih elita. Denis Bećirović je samo najnoviji primjer tog političkog cirkusa.
