U Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj se pravna logika često bori protiv političke sile, Ustavni sud BiH više od tri mjeseca razmatra pitanje koje bi svaki student prve godine prava riješio za deset minuta.
Radi se o imenovanju tzv. vlade Save Minića – izravnom kršenju pravosnažne presude Suda BiH, zakona ove države i temeljnog principa vladavine prava.
I umjesto da Ustavni sud uradi jedino što je moguće, jedino što je ustavno, jedino što je pravno – on odugovlači. Dva dana raspravljaju, pa traže još vremena. Kao da se odlučuje o složenoj međunarodnoj arbitraži, a ne o slučaju koji je toliko jasan da bi mogao biti zapisan kao školski primjer ustavnog prekršaja.
PRAVO JE CRNO NA BIJELO – ALI USTAVNI SUD U GLUVOJ SOBI
Sud pred sobom ima pravosnažnu presudu kojom je Miloradu Dodiku, silom zakona, zabranjeno da bude predsjednik Republike Srpske i da u tom svojstvu preduzima bilo kakve radnje. To znači – ne može potpisati, odlučivati, predlagati, inicirati niti jednu jedinu funkciju.
Ali 23. augusta 2025. godine, Dodik se pojavio pred Narodnom skupštinom RS-a kao da se ništa nije desilo, kao da pravosnažna presuda ne postoji, kao da Sud BiH i Ustavni sud nikada nisu postojali, i predložio Savu Minića za premijera.
Narodna skupština RS-a je 2. septembra poslušno ispunila naređenje – kao institucija koja otvoreno priznaje samo volju jednog čovjeka, a ne zakone države čiji je dio.
Time je po prvi put od Daytona 1995. entitetski parlament direktno, otvoreno i namjerno prekršio presudu državne institucije. A Ustavni sud BiH sada treba presuditi o nečemu što je pravno toliko jednostavno, da nije jasno čemu uopšte služi dodatna rasprava.
ISTI DAN – DVIJE POTPUNO SUPROTNE REALNOSTI
Ironija postaje groteskna kada se vidi da je isti Ustavni sud, istog dana – 28. novembra – bez problema završio drugi predmet koji je suštinski identičan.
U predmetu U-26/25, sud je presudio da je Narodna skupština RS-a prekršila Ustav jer je odbacila presudu Suda BiH i odluku CIK-a. Dakle, sud je već utvrdio – Narodna skupština RS-a ne može ignorisati presude institucija BiH.
Zašto je tada potrebno “još mjeseci rasprave” da bi se presudilo i u predmetu u kojem je učinjeno upravo to – ignorisana pravosnažna presuda, ignorisana odluka CIK-a, i dodatno, imenovana vlada kao rezultat nezakonitog prijedloga čovjeka kome je zabranjeno vršenje funkcije?
ODUGOVLAČENJE NIJE PRAVO – TO JE POLITIKA
Razlog za odgađanje nije pravni.
Razlog je politički. Brutalno politički.
U i oko Ustavnog suda djeluju “snage” koje žele kupiti vrijeme – da kroz proceduralne magle i pravne akrobacije otvore mogućnost da se neustavna vlada proglasi ustavnom ili, još opasnije, da Ustavni sud “proglasi nenadležnost”.
Ovo je scenario koji najviše odgovara strukturama koje žele da Dodik ostane nedodirljiv, bez obzira na presude, zakone i Ustav.
Ako Ustavni sud popusti – BiH više nema vladavinu prava
Ovaj predmet nije samo pitanje jedne vlade.
Nije čak ni pitanje Milorada Dodika.
Radi se o temelju države: može li entitet ignorisati presude državnih institucija? Ako to prođe, stvarna država BiH prestaje da postoji u pravnom smislu.
Jer ako presude Suda BiH ne znače ništa, ako zakoni BiH ne znače ništa, ako Ustav ne znači ništa – onda su institucije koje bi trebale čuvati pravni poredak postale dekor u političkom teatru.
U tom slučaju, Bosna i Hercegovina ulazi u fazu otvorenog pravnog haosa – gdje politički moćnici mogu izabrati koje zakone priznaju, a koje ne.
Ovo je trenutak istine
Ustavni sud BiH sada ima izbor:
– da potvrdi očigledno, pravno čisto i ustavno ispravno rješenje, i time pokaže da pravda u BiH još postoji, makar jedva;
– ili da se preda političkoj sili, izgubi kredibilitet i sruši posljednju branu koja štiti ustavni poredak.
Sve ispod jasne presude kojom se poništava imenovanje tzv. vlade Save Minića biće istorijska kapitulacija pravde pred politikom.
BiH je već previše puta vidjela kako institucije kleče pred moći.
Pitanje je: Hoće li Ustavni sud biti sljedeći koji će pasti na koljena?
