Dok cijene hrane, goriva i struje divljaju, a potrošačka korpa postaje luksuz za rijetke, u Bosni i Hercegovini postoji jedna "izvrsna" prilika za sve koji žele doći do bogatstva – klađenje.
Da, dobro ste pročitali, klađenje. Ove godine, u prvih 11 mjeseci, građani Federacije BiH potrošili su impresivnih 1.478.942.222 KM na kladionice. S obzirom na stanje u kojem se nalazi većina stanovništva, pitamo se: koliko je potrebno da bi se ljudi počeli pitati što je zapravo vrijedno njihovih teških, znojem natopljenih maraka?
Za one koji misle da su cifre samo apstraktni podaci, evo nekoliko činjenica koje ne ostavljaju puno prostora za iluzije: prošle godine je na klađenje otišlo 1.721.693.504 KM. To je više nego dovoljno da bi se stvorila infrastruktura koja bi pomogla razvoju industrije, obrazovanja, zdravstva – sve ono što bi građanima omogućilo da prežive u ovoj političkoj i ekonomskoj džungli. Ali ne, oni koji vode ovu zemlju, umjesto da stvore uvjete za opstanak i prosperitet, odlučuju se za politiku na stolu i u kafiću, dok se ljudi klade u nadi da će odjednom postati bogati.
I da stvar bude još apsurdnija, u posljednjih pet godina, od 2019. do 2024. godine, građani FBiH su na klađenje potrošili neverovatnih 9.624.790.975 KM. Gotovo 10 milijardi KM! Zamislite samo koliki bi to iznos bio kad bi se ulagao u realne projekte – škole, bolnice, infrastrukturu koja je u ovom trenutku na rubu propasti, dok se građani snalaze na sve moguće načine da prežive.
Kada pogledamo specifične kantone, postaje jasno koliko duboko je BiH ušla u ovu patologiju klađenja. U Hercegovačko-neretvanskom kantonu na klađenje je otišlo 282.495.109 KM, u Tuzlanskom kantonu 264.082.219 KM, a Kanton Sarajevo je, naravno, "dobio" svojih 242.052.265 KM. Ako ste mislili da je to kraj, tu su i Srednjobosanski kanton sa 196.394.309 KM, Zeničko-dobojski s 169.345.142 KM i Unsko-sanski s 136.671.125 KM.
A šta je s ostalim kantonima? Zapadno-hercegovački, Posavski i Bosanskopodrinjski, oni su tu, ali nisu ni u istom razredu – potrošnja je znatno manja, ali još uvijek značajna u odnosu na osnovne životne potrebe koje bi trebale biti osigurane.
Na temelju ovih brojki, postavlja se pitanje – koliko su, zapravo, ovi ljudi spremni da se žrtvuju za svoje "srećne" trenutke? Mislite da su svi ti novci otišli u ruke siromašnih kladioničara koji sretno čekaju „sretni broj”? Naravno da nisu. Većina tih para završava u džepovima bogatih i moćnih koji ovladaju klađenjem, zarađujući milijarde dok građani čine sve da se domognu tih istih novaca, a zapravo samo gube.
Središnja vlast, kojoj se kladionice očigledno sviđaju jer redovno pune njihove džepove, nije učinila gotovo ništa da spriječi ovu epidemiju lakih para. Uostalom, zašto bi se brinuli za ljude kad političari mogu biti sigurni u svoju poziciju dok na svim nivoima vlasti osiguravaju "pokroviteljstvo" za industriju koja se bogati na nesreći i neimaštini? Iako kladionice imaju manji broj poslovnih jedinica nego prošle godine – 1.916 uplatnih mjesta u odnosu na prošlogodišnjih 2.132 – broj tih "kockarskih hramova" ipak ne prestaje rasti. Zašto? Jer kladionice nisu samo mjesta klađenja, one su mjesta gdje se postavlja pitanje – hoćeš li pobjediti, ili ćeš pasti?
Jasno je – dok siromašni u BiH ostavljaju cijelu svoju imovinu u rukama kladionica, političari nastavljaju igrati igru u kojoj je novac samo papir koji brzo nestaje. Mnogi bi se pitali da li je "brzi novac" uopće pravi put prema prosperitetu, ali izgleda da je za mnoge ovo jedini način da pobjegnu iz svakodnevne borbe za preživljavanje.
I dok političari s ponosom nose svoje fotelje, zadužujući narod na sve strane, građani i dalje traže svoje „sretne brojeve“, a pravi odgovor i dalje bježi iz njihovih ruku.
