Godinama su izvještaji Pravobraniteljstva BiH o sudskim i arbitražnim sporovima, koji se vode protiv države, rutinski usvajani bez ikakve ozbiljne rasprave – “primani k znanju”.
Takav birokratski refren rezultirao je katastrofalnim posljedicama. Danas se Bosna i Hercegovina nalazi u vrtlogu šest međunarodnih arbitražnih postupaka, čija bi cijena, bez uračunate kamate, mogla dostići nevjerovatnih 1,3 milijarde eura – sav teret opet na leđima običnih građana.
Arbitražne tužbe pristižu iz različitih dijelova svijeta: Slovenije, Hrvatske, Otoka Man i Malte, a sve pred uglednim međunarodnim sudovima – od Washingtona i Londona, do Haga i Beograda. U osnovi tih sporova nalaze se prekinuti poslijeratni infrastrukturni projekti, kao i neispoštovani sporazumi iz vremena bivše Jugoslavije. Državni aparat, uobičajeno paraliziran nedjelotvornošću i političkim prepucavanjima, propustio je reagovati dok su štete rasle – i sada bi cijenu mogli platiti svi mi.
Situacija je kulminirala početkom ove godine, kada je slovenska firma Viaduct, uz pomoć izvršnog sudskog naloga, natjerala državu BiH da joj isplati oko 52,8 miliona eura – za projekt hidroelektrane koji nije stigao ni do faze polaganja kamena temeljca. Uprkos pravosnažnoj presudi Međunarodnog centra za rješavanje investicijskih sporova (ICSID) iz Washingtona, i jasnoj obavezi isplate, novac još uvijek nije prebačen. Centralna banka BiH odbila je izvršiti uplatu, a entiteti se međusobno optužuju, perući ruke od odgovornosti.
U konkretnom slučaju Viaducta, vlasti Republike Srpske izdale su koncesiju za izgradnju hidroelektrana na rijeci Vrbas 2004. godine, da bi je 2015. jednostrano raskinule, favorizujući vlastitu firmu Elektroprivredu RS. Investitor koji nije imao relevantno iskustvo u gradnji energetskih objekata, dobio je sudsku presudu u svoju korist. Prema riječima advokata koji se bavi arbitražnim sporovima, Viaduct nije napravio ama baš ništa – ni temelje, ni infrastrukturu – već je jedini osnov za odštetu bila koncesija koju je entitet prekršio. Ono što se može reći: “Bukvalno je država opljačkana” . “Plaćamo za papir koji je vlast Republike Srpske sama poderala.”
A to je tek početak.
Prijetnja višestruko većih gubitaka
Najopasniji sudski udarci tek dolaze. Slovenska državna elektroprivreda EGS-RI već više od deset godina vodi spor s BiH zbog prijeratnog ulaganja u Termoelektranu Ugljevik, gdje su ulagali u skladu s tadašnjim međurepubličkim dogovorima i imali pravo na trećinu proizvedene struje. Rat je prekinuo dotok struje, ali Slovenci nisu zaboravili investiciju. ICSID arbitraža u Washingtonu teška je čak 750 miliona eura, a Beogradski arbitražni sud već je 2023. dosudio EGS-RI dodatnih 67 miliona eura odštete i pravo na trećinu električne energije iz Ugljevika.
U međuvremenu, Hrvatska elektroprivreda (HEP) prijeti sličnim zahtjevom, vrijednim oko 100 miliona eura, zbog gubitka kontrole nad Termoelektranom Gacko. I u ovom slučaju riječ je o prijeratnim ulaganjima, koja su ratom prekinuta, a poslije rata nikada nisu nadoknađena, niti je obavljena isporuka električne energije.
Ofšor firme i milijarderi tuže BiH
Pored regionalnih državnih firmi, tu su i multimilijarderi s adresama u poreznim rajevima. Indijski biznismen Pramod Mittal, koji je preuzeo kontrolu nad GIKIL-om u Lukavcu kroz partnerstvo s Vladom Tuzlanskog kantona 2003. godine, sada pred arbitražnim tribunalom u Hagu traži 350 miliona eura odštete. Optužuje BiH za nezakonito izvlaštenje i kršenje bilateralnog investicijskog sporazuma s Indijom. Iako je njegova firma GSHL zvanično registrovana na Otoku Man, Mittal se poziva na indijsko državljanstvo i tvrdi da mu je država nepravedno oduzela kontrolu nad firmom – nakon optužbi za pronevjeru od 11 miliona eura i hapšenja koje je uslijedilo.
Ni Federacija BiH, ni Tuzlanski kanton ne žele preuzeti odgovornost za spor, pa troškove arbitraže trenutno snosi isključivo država BiH.
Kermas energija i vjetroelektrane koje nikada nisu puhale
Još jedan slučaj u najavi je i potencijalna arbitražna tužba hrvatskog milijardera Danke Končara i njegove firme “Kermas energija”, registrovane na Malti. On traži preko 100 miliona eura zbog propalog projekta izgradnje vjetroelektrane Trusina kod Nevesinja. I ovdje, kao i u slučaju Viaducta, ništa nije izgrađeno, ali koncesije, licence i politička neodgovornost skupo bi mogle koštati budžet BiH.
Država razbijena kao staklo – niko ne zna ko je kriv, a svi plaćaju
U svim ovim slučajevima, obrazac se ponavlja: entiteti i kantoni dijele dozvole i ubiru prihode, a kada dođe vrijeme za odgovornost i isplatu odšteta, sve se prebacuje na državu. Pravobraniteljstvo BiH vodi procese u ime svih, ali nema mehanizam naplate od onih koji su štetu izazvali.
“Nevjerovatno je da entitet koji je potpisao ugovor i odbio investitora, fakturiše štetu državi BiH, koja s tim ugovorom nije imala ništa”. “To je pravni haos i političko neodgovorno razaranje države iznutra.”
Dok se političari svađaju ko je kriv za koji spor, kamate rastu, reputacija zemlje u svijetu investicija nestaje, a građani će iz svojih džepova možda plaćati milijarde – za elektrane, fabrike i vjetroparkove koji nikada nisu ni počeli da se grade.
