Na današnji dan, 1. juna, navršavaju se 33 godine od jednog od najstrašnijih ratnih zločina nad bošnjačkim civilima u Bosni i Hercegovini — masakra u Bijelom Potoku kod Zvornika, počinjenog 1992. godine. Tog dana, pripadnici Vojske Republike Srpske, uz podršku paravojne formacije "Žute ose", izvršili su sistematsko razdvajanje i likvidaciju muškaraca iz sedam bošnjačkih sela opštine Zvornik.
Prema podacima Udruženja porodica zarobljenih i nestalih lica, najmanje 675 muškaraca i dječaka — među njima i petnaestogodišnjaci — odvedeno je iz Bijelog Potoka. Njih 200 se i dalje vodi kao nestalo.Preživjeli svjedoče da su muškarci najprije odvajani od žena i djece, zatim zatočeni u Srednjoškolskom centru u Karakaju, pa prevoženi autobusima firme „Drina trans“ ka Pilici.
U konačnici su dovedeni u prostor poznat kao "Gerina klaonica", gdje su brutalno ubijeni. Njihova tijela su potom zakopana u masovne grobnice širom doline Drine. Među najvećima je grobnica Crni Vrh, gdje su 2003. pronađeni posmrtni ostaci 629 žrtava, uključujući i one iz Bijelog Potoka.Zločin nije rezultat borbenih dejstava, već planske i organizovane etničke čistke, koja je počela odmah nakon zauzimanja Zvornika od strane srpskih snaga u aprilu 1992. Do kraja maja, gotovo cijela bošnjačka populacija iz okolnih sela – Đulići, Klisa, Šetići, Petkovci, Hajdarevići i drugih – bila je ili protjerana, ili ubijena.Dan prije masakra, 31. maja, lokalni bošnjački predstavnici Nurija Jašarević i Alija Đulić pokušali su dogovoriti mirnu evakuaciju civila ka teritoriji pod kontrolom Armije RBiH. Srpske snage su obećale siguran prolaz, ali su narednog dana civile okupili u Bijelom Potoku i ondje započeli razdvajanje i pogubljenja."Ništa muško nije ostalo – samo žene i djeca"Najveći broj žrtava bio je iz sela Đulići – između 176 i 188 ljudi. Suvada Selimović posljednji put je svog muža Hasana vidjela kada su ga vezanih ruku odvodili iz Bijelog Potoka. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su tek 2008. u masovnoj grobnici Crni Vrh.– Moja djeca nisu znala šta znači imati oca, amidžu, daidžu... Ništa muško nije ostalo. Samo žene i djeca – kazala je Suvada.Šeća Delić iz Klise svjedočila je kako su joj tog dana odvedeni sinovi Zijad (21) i Sejad (17), suprug Rasim i svekar. Vojnici su joj pred očima odveli starijeg sina, uz riječi koje nikada neće zaboraviti: „Uzalud te majka takvog othranila.“Pokušala je spasiti mlađeg sina, ali nije uspjela. Sve ih je izgubila tog istog dana.– Za jedan dan sam ukopala dvojicu sinova. Sjedila sam između dva tabuta. Nisam znala kojeg više da gledam – prisjeća se.Zločin bez pravdeTri decenije kasnije, niko nije odgovarao na način koji odgovara razmjerama ovog zločina. Iako su neka suđenja u toku pred Sudom BiH, porodice žrtava i dalje čekaju pravdu. Mnoge majke nisu dočekale ni identifikaciju svojih najmilijih, a kamoli suđenje.Bijeli Potok rijetko se spominje u javnosti, a godišnjice stradanja obilježavaju se tiho, u krugu preživjelih i porodica žrtava.U vremenu kada se zločini sve češće negiraju, sjećanje na masakr u Bijelom Potoku ostaje moralna obaveza. To nije samo čin sjećanja, već i otpora – da se istina ne zaboravi, a dostojanstvo žrtava sačuva.
