Dvadeset godina od ubistvaZorana Đinđića, premijera Srbije koji je politiku u zemlji poveo u drugom smjeru, navršilo se 12. marta. To ubistvo svakako je jedan od prijelmnih momenata savremene političke historije Srbije i Balkana.
Nije lako bilo odgovoriti na pitanje zašto je ubijen Zoran Đinđić. Historijske činjenice teško su se uklapale, pogotovo kada je trebalo amnestirati "domaće ljude" i za ubistvo optužiti strane službe. Cilj je bio sve relativizirati, omesti istragu, amnestirati ubice i sakriti nalogodavce.
Politička pamet
Dobrica Ćosić, koji je devedesetih u Srbiji ponio atribut "Oca nacije", zapisat će u svome Dnevniku da je Đinđić zbog Kosova promijenio stav prema Evropi, što je Zapadu bilo dovoljno da ga smakne. Ćosić će pohvaliti ubijenog premijera Đinđića što je "imao političku pamet u uviđanju neuspjeha svoje politike". Prepričavajući svoj posljednji susret s Đinđićem, Ćosić će ustvrditi kako mu je Đinđić rekao da se "u Srbiji demokratija više ne može dokazivati izdajom nacionalnih interesa. Time kao da je htio pručiti da je Đinđić zapravo izvršio samoubistvo.
Đinđić je zapravo bio nosilac savremenog kulturnog modela življenja i ponašanja, urbanog kodeksa postmodernog i postindustrijskog svijeta i čvrste etike postholokaustovskog doba. Vrijednosti su za njega bile ljudska prava, decentralizacija, ekonomija, suočavanje s prošlošću.
Momčilo Đurić, jedan od Đinđićevih saboraca i njegov bliski saradnik, pamti ga kao osobu koja nije podnosila kašnjenje, odlaganje, sporost, lijenost i odsustvo vizije. "Ako moraš progutati žabu, progutaj je odmah i izaberi najveću", "spavat ćete kada odete u penziju", kao i priča o preskakanju tri stepenice neke su od filozofskih minijatura kojima je Đinđić okruženju nametao svoj politički tempo.
Za Đinđića, kao odgovornog političkog lidera i intelektualca svoga doba, Kosovo nikad nije bilo alibi za očuvanje centralističkog tipa vlasti i ukidanje autonomija, ni alibi za nacionalne zajmove, piramidalne banke, inflacije i ratove...
Bez podrške koalicijonih partnera
Đinđić nije imao podršku u osamnaestočlanoj koaliciji za punu lustraciju, što će se s današnjeg gledišta pokazati fatalnim za budućnost države. Odustajanje od lustracije, koja bi se prije svega odnosila na zločinačke političke organizacije devedesetih, među kojima je bila i Služba bezbijednosti, nije mu sačuvalo glavu, napisat će Đurić uz 20. godišnjicu Đinđićeve smrti.
Đinđić je znao da gubitak ili okupacija dijela državnog teritorija - koji su de facto proizašli iz Miloševićeve kapitulacije nakon bombardovanja, nazvane "Kumanovski sporazum", kao i iz Rezolucije 1244 UN-a, kojom je verificirana i legalizirana agresija NATO-a u proljeće 1999. - ne moraju biti trajne kategorije, pogotovo jer je iznutra poznavao iskustvo Njemačke i rasplet s padom Berlinskog zida.
Đinđić je razumio da će ulazak razorene Srbije u surovu arenu globalnog kapitalizma dovesti do nestanka i utapanja naslijeđenih socijalističkih, industrijskih kompleksa i identiteta u mnogo snažnije globalne brendove. Razumio je taj nemilosrdni mehanizam, ali nije u njemu obavezno vidio nešto loše.
Na prvu godišnjicu vlade čiji je bio premijer, Đinđić je početkom 2002. odlučio krenuti u kampanju obilaska zemlje pod nazivom "Srbija na dobrom putu". Preuzimajući vlast, vrlo brzo je shvatio da građani slabo razumiju njegove namjere i ideju modernizacije te da je nužno da obiđe najveće gradove i općine kako bi u direktnom razgovoru "dešifrirao" svoju politiku. Ubijen je godinu dana kasnije.
Đurić, uvjeren da je Đinđić prije svega bio profesor filozofije, prepričat će i jednu anegdotu s beogradskog Trga Republike, iz hladne noći u novembru 1995., nekoliko dana prije Daytona i nekoliko mjeseci poslije Oluje. "Već je pao mrak kada smo napustili stranku na Terazijama i krenuli prema Studentskom trgu, gdje je s obitelji tada živio. Kod Konja su nam razdragano prišli mladić i djevojka i od Zorana zatražili autogram. Rekli su da su izbjeglice iz Hrvatske, iz Gospića. Na pitanje kako su se snašli u Srbiji odgovorili su da nastavljaju raditi ono što su već radili u Lici - organizaciju zabava i klupskih nastupa.
Izgubljeni ratovi
'Evo, sad baš radimo jednu zabavu za JUL (to je bila stranka Miloševićeve supruge Mire Marković koja je nakon izgubljenih ratova trebala preuzeti vođenje 'mirnodopske' politike od iskompromitiranog Miloševićevog SPS-a)', pohvališe se. 'Za JUL?!' začudio se Zoran i pitao žele li tako zahvaliti mudroj politici porodice Slobodana Miloševića, koja ih je ostavila bez doma i zavičaja. Oni su odgovorili da ih politika ne zanima i da oni 'SAMO RADE SVOJ POSAO'.
Profesor filozofije, ono što je po mom dubokom uvjerenju Đinđić iznad svega oduvijek i bio, upitao ih je tada smatraju li da je arhitekt koji je projektirao plinske komore i dušegupke u Auschwitzu samo radio svoj posao ili će prije biti da je ratni zločinac. Ipak im je dao autogram, da zapamte riječi. Bio sam ponosan i uzbuđen što hodam s čovjekom takvih moralnih nazora. Na putu do kuće kao obaveznu literaturu preporučio mi je katarzično štivo Karla Jaspersa 'Pitanje krivice', koje će prvi put biti štampano na srpskom jeziku pet godina kasnije".
Đinđić je bio prijatelj sa Gerhardom Schröderom, Andreasom Papandreouom i bojnim drugim evropskim zvaničnicima. Đurić smatra da bi Đinđićeva Srbija postala zemlja euroatlanskog bloka, koja bi danas stigla bar do nivoa Rumunije i Bugarske. Srbija iz koje bi se odlazilo, ali i u nju vraćalo, zemlja iz koje se ne bi bježalo s kartom u jednom pravcu.
Međutim, nakon Đinđićevog ubistva, sve je pošlo u drugom smjeru, pa je današnja Vučićeva Srbija potpuno drugi svijet.
