Bosna i Hercegovina svake godine krajem decembra ponosno objavi nove kvote za uvoz radne snage – kao da je to dokaz ekonomskog napretka i modernizacije. Ovog puta cifra iznosi 7.229 radnih dozvola. Na papiru impresivno. U praksi – potpuno beskorisno. Prošlogodišnje kvote nisu iskorištene, a i ove će najvjerovatnije doživjeti istu sudbinu. Razlog je jednostavan: najveća prepreka nije manjak radnika, već država koja ne zna – ili ne želi – da omogući da ti radnici uopće dođu.
Tržište rada u BiH odavno je prešlo tačku pucanja. Poslodavci su u stalnoj potrazi za radnicima, domaći radnici masovno odlaze, cijene rada rastu, a proizvodnja se urušava jer nema ko raditi. Ipak, administrativni aparat ostaje nepokretan. Procesi su toliko spori i komplikovani da mnoge firme odustaju.
Sistem koji bi trebao biti servis tržišta pretvorio se u njegovu najveću prepreku. Nostrifikacije koje traju mjesecima, provjere pasivnih nezaposlenih koji ni ne traže posao, službe za strance koje su preopterećene i potkapacitirane, ambasade koje jedva zakazuju termine… Sve to stvara situaciju u kojoj poslodavac traži deset radnika, država mu “odobri” dva – i to nakon pola godine čekanja.
BiH birokratija i dalje živi u vremenu centralno planirane ekonomije, kao da svaka firma pokušava izvesti državnu tajnu, a ne zaposliti radnika. Uvoz radne snage ne bi trebao biti nikakav ideološki problem, niti prijetnja domaćim radnicima. Prijetnja je isključivo neefikasan, sumnjičav i spor sistem koji tretira svaku prijavu kao potencijalni prekršaj, a ne kao šansu da ekonomija preživi.
Da bi kvote imale smisla, prvo treba urediti ono što već godinama ne funkcioniše: razdvojiti aktivne i pasivne tražioce posla, digitalizirati procedure, skratiti rokove i ojačati ambasade. Tek tada kvote prestaju biti mrtvo slovo na papiru i postaju alat koji stvarno može pomoći tržištu rada.
Do tada, BiH će raditi ono što najbolje zna – proizvoditi dokumente bez učinka, najavljivati reforme bez namjere da ih provede i posmatrati kako ekonomija propada ne zato što ne može bolje, nego zato što joj je država okovala noge.
