Ubistvo policajca Ozrena Marana i ranjavanje njegovog kolege Avde Hasanovića u Bosanskoj Krupi, koje je počinio maloljetnik, izazvalo je snažnu osudu širom Bosne i Hercegovine.
Tragični događaj privukao je pažnju na porast nasilja među mladima i pitanje kako društvo odgovara na ekstremističke postupke. Ipak, umjesto poziva na jedinstvo i međusobno razumijevanje, politički akteri poput bivšeg direktora Policije Republike Srpske, Dragomira Andana, koriste ovu tragediju kao podlogu za polarizirajuće optužbe koje dodatno razdvajaju BiH.
U svojim izjavama , Andan tvrdi da je napad u Bosanskoj Krupi "ciljano usmjeren protiv Srba," sugerirajući da je mladi napadač, čiji je stric navodno vehabijski poklonik, svjesno ciljao policajca srpske nacionalnosti. Ove izjave šire ozbiljne insinuacije da su mladi pod utjecajem sarajevskih političara i njihovih, kako on tvrdi, "militantnih" poruka usmjerenih protiv Srba u BiH. Načinom izlaganja koji je prepun insinuacija, Andan pokušava izazvati osjećaj stalne ugroženosti kod građana RS-a, implicirajući da je Sarajevo leglo ekstremizma koje ima "tajni plan" za napade na Srbe.
Andanova retorika, međutim, nije novost – riječ je o bivšem policijskom čelniku koji je smijenjen 2007. godine na zahtjev tadašnje glavne tužiteljice Haškog tribunala, Carle del Ponte, zbog njegove navodne uloge u skrivanju haških bjegunaca poput Radovana Karadžića i Ratka Mladića. S obzirom na tu pozadinu, njegove tvrdnje o navodnoj „militantnosti“ u Federaciji BiH ne iznenađuju – on se već godinama bavi konstruiranjem narativa o "prijetnji muslimana" prema Srbima.
Ove izjave dolaze u trenutku kada su građani širom zemlje ujedinjeni u tugi zbog gubitka života i šoka izazvanog napadom. Umjesto poticanja na mir i solidarnost, Andan bira liniju razdora, koristeći tragediju kao sredstvo za podizanje tenzija među nacionalnostima. U atmosferi u kojoj se djeca suočavaju s pitanjem beznađa i nasilja, bivši šef policije RS-a postavlja temelje za nastavak mržnje i nepovjerenja. On optužuje sarajevske političare, poput ministra Heleza i ministra Isaka, da svojim izjavama "potiču mlade da pribjegnu nasilju," ali ne nudi nijedan dokaz koji bi podržao ove tvrdnje.
Ironično, Andan tvrdi kako u Republici Srpskoj "nema militantnih grupa" niti "terorističkih organizacija." Međutim, zaboravlja kako su upravo njegovi sunarodnjaci decenijama štitili i skrivali najpoznatije haške bjegunce – ljude koji su osuđeni zbog ratnih zločina i genocida. Uz to, RS ima dugu historiju formiranja paravojnih jedinica koje su počinile zločine protiv civilnog stanovništva tokom rata.
Ova vrsta neodgovornih komentara može imati opasne posljedice, jer nastavlja hraniti narativ o "ugroženosti" Srba, koji nacionalistički političari u RS-u uporno koriste za manipulaciju. Korištenje tragedije kao sredstva za nastavak političkih i nacionalističkih igara je samo produbljivanje jaza između građana BiH, dok mladi gube povjerenje u institucije i tragaju za izlazom iz začaranog kruga nasilja i mržnje.
Ovakav stav samo otvara prostor za još dublje podjele, dajući prednost nasilju nad dijalogom, i ostavljajući mlade generacije u BiH kao taoke politike koja nema utemeljenja u realnosti.
