Svake godine u mjesecu maju, na prostoru nekropole stećaka u Radimlji kod Stoca, održava se komemoracija posvećena žrtvama poslijeratnih ubojstava iz 1945. godine. Ove godine događaj je okupio cijeli politički vrh Hrvata iz Bosne i Hercegovine, uz aktivno učešće i prisustvo mostarsko-duvanjskog biskupa Petra Palića. I sve bi to bilo legitimno da nije u pitanju nastavak istog onog obrasca koji odavno više nije samo ideološki, već moralni problem.
Jer kako objasniti da se iz godine u godinu, gotovo po šabloni, ponavlja komemorativna liturgija žrtvama Križnog puta i onoga što se u hrvatskom političkom i crkvenom narativu naziva „Bleiburg“, dok se istovremeno uporno i tvrdoglavo šuti o svemu onome što je toj tragediji prethodilo – o zločinima koje je počinila Nezavisna Država Hrvatska, o koncentracionim logorima, o rasnim zakonima, o genocidu nad Srbima, Jevrejima i Romima, o sistematskom uništavanju svega što nije bilo „čisto hrvatsko“?
Komemoracija bez konteksta je falsifikat istorije
Problem nije u samom činu komemoracije. Svaka žrtva ima pravo na pomen. Problem je u tome što ova komemoracija u svojoj osnovi nije čin sjećanja, nego čin revizije. Ona je alatka političkog identiteta, ona je konstrukcija kolektivnog narativa koji abolira i rehabilituje jedan zločinački režim. U toj konstrukciji, žrtve postaju važne ne zato što su žrtve, već zato što su naši, a zločini prestaju biti zločini ako su ih činili naši – i to je srž moralne degeneracije kojoj svjedočimo.
Kada hercegovački političari i crkveni velikodostojnici, godinama unazad, organiziraju ovakve manifestacije bez ijedne rečenice osude onoga što je bila ustaška ideologija, onda to nije ni pobožno ni časno. To je politički proračunato, to je hladna kalkulacija koja zaboravlja Humu, Jasenovac, Jadovno, i Gradišku.
Ove godine, kao rijetko kada ranije, čuo se i glas koji je otvoreno prozvao takvu praksu. Bio je to Nebojša Vukanović, osebujni opozicionar iz Republike Srpske, poznat po tome što ne bira riječi i ne robuje političkoj korektnosti. Njegov istup protiv komemoracije u Radimlji bio je sirov, direktan, ali i suštinski tačan. U poređenju s mlakim i sadržajno praznim odgovorima hrvatskih političara iz Hercegovine, Vukanovićeva kritika djeluje kao jedina iskrena reakcija u moru licemjerja.
Crkva bez hrabrosti, politika bez savjesti
Katolička crkva u Bosni i Hercegovini, a naročito u Hercegovini, već decenijama uporno izbjegava otvoreno suočavanje sa vlastitom ulogom u periodu NDH. Nema govora o katarzi, nema ni deklarativne osude. Pa čak ni one perfidne retoričke figure u kojoj bi se „osudili svi totalitarizmi“ kako to često rade političari u Zagrebu. Ni to. Ovdje se samo šuti. Ili, još gore, pod plaštom komemoracije, relativizira se fašizam, izjednačavaju se žrtve i dželati, a prostor svetih stećaka, simbola bosanske srednjovjekovne duhovnosti, postaje politička pozornica za povijesni revizionizam.
Primjera radi, u isto vrijeme kada se u Radimlji podižu spomenici pripadnicima vojski koje su služile fašističkoj NDH, u Mostaru – simbolu antifašističke borbe – Partizansko groblje se raspada, prepušteno vandalizmu i tišini. Ploče sa imenima poginulih boraca koji su položili živote za oslobođenje zemlje ruše se godinama, a da ni Crkva ni političari ne izuste nijednu riječ osude. Pa zar su ti ljudi manje vrijedni? Zar su njihove smrti manje tragične?
Dvije teme koje su zabranjene u Hercegovini
Izgleda da postoje dvije teme o kojima se u Hercegovini – barem onoj političko-crkvenoj – ne smije govoriti: stvarnost i zločinački karakter Nezavisne Države Hrvatske, te ideološki i politički sadržaj tvorevine zvane Herceg-Bosna. O prvoj se šuti iz „respekta prema žrtvama“, o drugoj jer se još uvijek tiho sanja. U tom kontekstu, komemoracije poput one u Stocu postaju opasne ne zbog onoga što se kaže, nego zbog onoga što se prešuti.
Svi koji iskreno vjeruju u Boga i čovjeka morali bi osjetiti duboki nemir pred ovakvom selektivnom etikom. Ako ćemo komemorirati ubijene, učinimo to dostojanstveno – uz priznanje svih žrtava i osudu svih zločina. Sve ostalo je politički igrokaz koji vrijeđa i Boga i zdrav razum.
Jer ako se istina prešućuje da bi se opravdala „naša“ strana, ako se zločin ne priznaje zato što ga je neko počinio „u naše ime“, onda ni ta vjera, kojom se maše na komemoracijama, više nije sveta – već je samo još jedan u nizu kostima koje oblačimo kad nam zatreba legitimitet. A kad vjera postane kostim, a žrtve oruđe, onda smo izgubili i dušu i društvo. I onda je pitanje – postoji li ta vjera uopće?
