Dok se bošnjački lideri međusobno utrkuju ko će koga više poniziti, Dodik i Čović tiho crtaju granice nove Bosne i Hercegovine
Koliko god trenutna politička kriza u Bosni i Hercegovini izgledala komplicirana, ona je u stvari veoma prosta i iznad svega općepoznata ordinarna priča. Hronologija političkih odnosa unutar političkih faktora u postkomunističkom periodu je konstantna i nepromjenjiva. Pojavom nacionalnih stranaka ti odnosi su se sveli na odnose (nacionalnih) lidera tih triju stranaka (SDA, SDS i HDZ).
U RALJAMA SRPSKO-HRVATSKIH SEPARATISTA
I kako su bolje međusobne odnose imali lideri Srba i Hrvata, kako Franjo Tuđman i Slobodan Milošević, tako i Mate Boban i Radovan Karadžić, sa Alijom Izetbegovićem, tako i dan-danas bolje međusobne odnose imaju Dragan Čović i Milorad Dodik nego sa bošnjačkim liderima, posebno sa Bakirom Izetbegovićem.
Tako su srpski i hrvatski lideri javno i tajno sastajali i pregovarali dok su međusobno ratovali, najčešće na uštrb i protiv Bošnjaka.
Jednom je Alija Izetbegović 1992. godine učinio presedan i pristao sjesti za sto sa Radovanom Karadžićem. Sarajevski mediji su se okomili na njega pa se on morao pravdati da mu je bila „uvrnuta ruka“ i da je bio prinuđen na to. Sa etičke tačke gledišta taj sastanak je bio nedopustiv, a sa stanovišta političke pragme on je bio beskoristan i nije se više ponovio.
Za razliku od sarajevskih medija koji su bili bijesni na Izetbegovića zbog susreta sa Karadžićem, beogradski i zagrebački mediji su se manje-više oportunistički odnosili prema takvim licemjernim postupcima svojih vođa.
Tako je i danas — niko ne zamjera Andreju Plenkoviću, pa čak ni Zoranu Milanoviću zbog njihove otvorene podrške Dodiku, iako vrlo često iskazuje vrlo uvredljiv narativ prema Hrvatima zbog ustaških zločina počinjenih nad Srbima, pa čak iako su Hrvati u Srbiji izloženi brutalnoj satanizaciji kao ustaški elementi i provokatori koji stoje iza studentskih demonstracija.
Samo su u par navrata, i to međunarodnom intervencijom, ti i takvi srpsko-hrvatski odnosi poremećeni, i to u vrijeme referenduma o nezavisnosti BiH, kada su Amerikanci bukvalno ucijenili priznanje Hrvatske njenim priznanjem BiH, i Washinstonskim sporazumom kada su primorali Hrvate na mirovni sporazum sa Bošnjacima što je bio osnov za uspostavljanje Federacije kao jednog od entiteta u Daytonskom mirovnom sporazumu.
Dakle, ovakav letimičan osvrt na nedavnu prošlost međunacionalnih odnosa rezultirao je trenutnom krizom koja bi mogla eskalirati u nove sukobe.
Posvemu sudeći, alternativa su opet pregovori — kako pojedinačni sa srpskim voždom Dodikom, tako i sa hrvatskim poglavnikom Čovićem — na koje zvanično bošnjački lideri ne pristaju.
Iako bi svaki historičar u svom osvrtu na ove pregovore uočio bezbroj političkih paradoksa i nonsensa, u konačnici oni su ipak bili neminovni.
Jedan od paradoksa trenutne krize jeste činjenica da se ne zna ko bi ispred bošnjačke strane mogao voditi pregovore, dok su Dodik i Čović neupitni sa srpsko-hrvatske strane.
Paradoks leži u činjenici da je Bakir Izetbegović kao predsjednik najače bošnjačke stranke (SDA) tako neformalno i nacionalni vođa Bošnjaka, ali je njegova stranka u opoziciji.
Malo ko je uočio da se pokušaj bivšeg predsjednika HDZ-a Ante Jelavića proglašavanjem svojevrsnog trećeg entiteta u BiH 2001. godine, što je po ocjenama tadašnjeg Visokog predstavnika za BiH Wolfganga Petritscha bilo dovelo u pitanje funkcioniranje pravne države i održavanje reda i zakona u BiH, desio u vrijeme vladavine tzv. Alijanse za promjene, koju je predvodio Zlatko Lagumdžija, tadašnji predsjednik SDP-a. Osim koincidencije da se taj pokušaj uspostave Trećeg entiteta desio u martu, koincidencija je da je na vlasti trenutno Trojka, koju predvodi Nermin Nikšić kao predsjednik SDP-a, te da kvalifikacija Jelavićevog separatističkog akta koincidira sa kvalifikacijom separatističkih aktivnosti Dodika od strane aktuelnog Visokog predstavnika Cristiana Schmidta. Kao što je poznato, Jelavić je smijenjen ukazom Petritscha i od tada se nalazi u bjekstvu od sudsko-policijskih organa, dok Dodik još uvijek uspjeva zadržati tron iako je u svojevrsnom bjekstvu od policijskih državnih organa.
KAKO ZAUSTAVITI DODIKA?
No, poenta nije u sudbini separatističkih lidera Jelavića i Dodika, mada je i to važan kontekst ove priče, već u činjenici da su obojica procijenili da sprovedu svoje separatističke ciljeve u trenutku kad SDA nije na vlasti. Veća poenta je u pitanju da li sada SDA, odnosno njen lider Izetbegović, imaju legitimitet i odgovornost da ulaze u pregovore sa Dodikom, odnosno Čovićem.
Za sada lideri Trojke i Izetbegović rezolutno odbijaju pregovore sa Dodikom, očekujući da međunarodna zajednica postupi s njim kao i sa Jelavićem. Međutim, ako je suditi prema dosadašnjem odnosu evropskih lidera prema Dodiku, takva očekivanja bi se mogla izjaloviti. To najbolje ilustrira slučaj protjerivanja njemačke ministrice Anne Lührmann iz Banje Luke, koji se odvio po izravnom nalogu samog Dodika. Jesu Njemačka i Austrija reagirale na način da su Dodika proglasili personom non grata, ali to nije ni izbliza žestok odgovor u odnosu na onaj koji su Njemci iskazali prema Jelaviću. Znači li to da je njemačka politika reterirala kad je u pitanju konflikt u BiH? Da! Jer nema nikakve dileme da se njemačka i austrijska globalna politika duboko mijenja, što je posljedica jačanja desnice koja jaše na talasima islamofobije. Ovo je važno uočiti ako se zna da su trojica Njemaca i dvojica Austrijanaca do sada obavljali dužnost Visokog predstavnika u BiH.
Promjene te politike više su svjesni hrvatski lideri Plenković i Čović nego bošnjački lideri Trojke, odnosno sam Izetbegović, pa su se tako blago ponijeli prema Dodiku ignorirajući njegov napad na njemačku ministricu kao da se nije ni dogodio.
Zbog toga je mnogo izvjesnija mogućnost da će bošnjački lideri morati sjesti za pregovarački sto, jer međunarodni faktori niti su voljni, niti imaju petlju kačiti se tamo nekim balkanskim odmetnikom.
Da stvar bude tipično bosanska, paradoks je da se čini da bi opet Bakiru Izetbegoviću „pasti sljeme na tjeme“. Jer se lideri Trojke doživljavaju kao da nemaju ni harizmu da uđu u takve pregovore, a još manje političke moći da eventualne dogovore sprovedu u djelo. Sam Dodik je rekao da su „slabog karaktera“, što se može razumjeti i da on njih ne vidi kao svoje sagovornike. On polaže nadu u svoje dobre odnose sa turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom, koji bi trebao primorati Izetbegovića da sjedne sa njim za sto.
S druge strane, sam Izetbegović ne uživa povjerenje u javnosti da je lider od povjerenja, posebno kad su u pitanju odnosi sa Srbima. On je to svoje povjerenje prokockao sa propalom revizijom tužbe protiv Srbije pred sudom u Haagu. Još uvijek ta njegova veleizdajnička afera visi nad njegovom glavom kao Damoklov mač.
Možda je još gora situacija kad je u pitanju pružanje ruke prema Čoviću. To je pokazao slučaj Envera Kazaza, koji je na lokalnoj mostarskoj televiziji pledirao na lidere Trojke da iznađu modus rješenja Izbornog zakona kako bi se riješila ustavna i institucionalna kriza u BiH. Njega su sarajevski mediji pod kontrolom SDA i DF-a brutalno urnisali kao izdajnika.
Ostaje da se vidi — da li će međunarodna zajednica uopće smjeti ili htjeti zaustaviti Dodika, ili će, po starom običaju, čekati da sve opet eksplodira. A Bošnjaci, kao i uvijek, u raskoraku između vlastitih lidera i nepouzdanih saveznika.
