Bošnjaci – narod koji je stoljećima nosio identitet u ovom prostoru, koji je preživio agresiju, genocid i sve oblike terora, danas se bori za preživljavanje pod težinom političkih i ekonomskih okova koje mu nameću oni koji ga samo koriste kao statistički podatak.
U ovom trenutku, Bošnjaci nisu samo potisnuti na margine političkog života – oni su na svakom koraku poniženi, diskriminirani i marginalizirani, odabirani kao narod kojem je suđeno da bude samo jeftina radna snaga, dok ostatak BiH bere plodove onoga što je njihov narod stvarao kroz vjekove.
Samo na papiru, Bošnjaci su većinski narod u Bosni i Hercegovini. No, ta papirnata većina nije ništa drugo nego iluzija koju vlasti na svim nivoima vrlo vješto koriste da bi nastavile svoj pljačkaški pohod, gutajući sve ono što Bošnjaci od svojih prirodnih bogatstava zaslužuju. Rudna bogatstva, rijeke, šume, svaki centimetar zemlje koji je temelj ove države, sve je to već odavno pod kontrolom onih koji uzimaju, ali nikad ne daju. Naša zemlja je rasprodana, a mi samo radimo i plaćamo poreze, bez da ikada osjetimo plodove svog rada.
Vlast koja vlada ovim prostorima, a kojoj Bošnjaci nisu ni potrebni osim kao izvor jeftine radne snage i biračkog tijela, godinama potpisuje sporazume koji nas još dublje guraju u dugove i ovisnost. Naša borba za opstanak postaje borba protiv onih koji bi trebalo da nas štite, a zapravo nas stalno potiskuju u kut. Da li će nas vođenje pravde kroz institucije dovesti do slobode ili ćemo zauvijek biti zarobljeni u mehanizmima koji služe samo da nas iskoriste, a da naš identitet zadrže na marginama?
Dug je niz nepravdi koje su nas dovele do ovog trenutka. Potpisivanje sporazuma bez pitanja, nametanje zakona koji favoriziraju interese drugih, potiskivanje našeg prava na ravnopravnost – sve ovo samo su neki od načina na koje nas stavljaju pod jaram. Ovdje nije riječ samo o ekonomskim nesrećama, već o sistematskom zaboravu, o tome da Bošnjak nikada nije bio ni upitan ni važan kada je donosio odluke o svom vlastitom postojanju. Ovdje smo da radimo, da služimo tuđim interesima, a ne da učestvujemo u odlučivanju o vlastitoj sudbini.
Sjećate se vremena kada su nas terorizirali, kada su pokušavali uništiti naš identitet kroz genocid? I dok je taj zločin ostavio neizbrisive rane, danas se suočavamo s još jednim oblikom terora – ovoga puta ekonomskog i političkog. A najgore je što ni pobuna ne nudi izlaz. Jer kad je narod opterećen nesigurnošću, kada su ljudi zarobljeni u strahu od vlasti, kad su većina političkih figura pod utjecajem stranih interesa ili etničkih podjela, ni poziv na borbu ne donosi rezultate. Tamo gdje bi trebalo biti nade, tu je samo gubitak povjerenja.
Kada pogledamo u oči političara, oni će nam reći da živimo u slobodi. Ali sloboda nije samo politički izraz – sloboda je pravo na dostojanstvo, pravo na ravnotežu i ravnopravnost.
Bošnjaci, onako kako se danas tretiraju, ne mogu biti slobodni. Ovdje nismo ni bogati, ni slobodni, ni poštovani. I dok se Bogataši smiješe s pozicija moći, nama ostaje samo gorka stvarnost svakodnevnog života pod teretom, bez šanse da se išta promijeni.
Ovo nije samo borba za ekonomske ili političke interese – ovo je borba za opstanak naroda, za čast, za dostojanstvo. I ako nas vlasti ne žele čuti, možda je došlo vrijeme da Bošnjaci sami naprave posljednji iskorak prema slobodi, jer, kako stvari stoje, samo će nas ponos naša borba izvući iz ovog blata bez perspektive.
