U Bosni i Hercegovini, sve više postaje jasno da ono što bi trebalo biti osnovno pravo, zakonom utvrđena proporcionalna zastupljenost, postaje politička igra u rukama moćnika koji odlučuju o sudbinama građana ove zemlje.
Iako se na papiru ponosimo ustavnim pravima, u stvarnosti se sistematski i planski manipuliše sa proporcionalnošću, posebno u institucijama na državnom nivou. Službene statistike su zastrašujuće, a situacija koja je isplivala u javnost 8. maja zahtijeva hitnu reakciju, ali ne u smjeru zakonskih promjena, već stvarnog poštivanja zakona i pravične raspodjele resursa, radnih mjesta i utjecaja.
Naime, pet državnih zastupnika, predvođenih Jasminom Emrićem, Elvisom Hodžićem, Šemsudinom Mehmedovićem, Aidom Baručijom i Erminom Salkičević-Dizdarević, podnijeli su zahtjev za hitnu sjednicu Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, s prijedlogom da se razmotre alarmantni podaci o etničkoj zastupljenosti zaposlenih u državnim institucijama. Podaci iz decembra 2024. godine prikazuju potpunu sliku etničkog debalansa, koji nije slučajnost, nego jasno smišljen plan eliminacije jednog naroda iz ključnih pozicija vlasti. Ovdje nije riječ samo o brojevima, već o pozicijama moći i kontrole koje se svakodnevno prepuštaju onima koji nisu spremni dijeliti vlast, već je usmjeravaju prema svojoj etničkoj grupi.
I dok je Bosna i Hercegovina duboko podijeljena, podaci iz 71 institucije jasno pokazuju šokantnu stvarnost: Bošnjaci su ozbiljno podzastupljeni, a posebno na višim pozicijama. Iako zakon propisuje proporcionalnu zastupljenost, stvarnost je daleka od tog ideala. Na visokim funkcijama, kao što su rukovodeći i bolje plaćeni poslovi, Bošnjaka je znatno manje, a to stanje zamagljuje broj zaposlenih na nižim pozicijama. Ovaj “balans” nije slučajan. Ovdje se radi o sistematskom marginaliziranju jednog naroda i njegovih prava, dok se političke igre vode na leđima onih koji vjeruju u ravnopravnost, ali ne dobijaju niti približno ono što im pripada.
Ako se trend nastavi, za nekoliko godina, može se desiti da Bošnjaci budu potpuno eliminirani sa ključnih pozicija, ne samo u vladi, već i u pravosuđu, policiji, ministarstvima i agencijama. Zamislite kako bi to izgledalo: zemlja u kojoj su političke funkcije, ekonomski resursi i moć koncentrirani u rukama malobrojnih. Hoće li Bošnjaci u BiH zaista postati manjina i na državnom nivou, ili će se situacija promijeniti na vrijeme?
Zastupnici koji su podnijeli zahtjev za hitnu sjednicu ukazuju na sveobuhvatan problem, a konkretni podaci koji su dostavljeni u obrazloženju pokazuju da situacija nije nimalo ružičasta. U Regulatornoj agenciji za komunikacije (RAK), od 140 zaposlenih, više je Srba nego Bošnjaka, dok je na svim rukovodećim pozicijama samo jedan Bošnjak. Slična situacija je i u Poreskoj upravi (UIO) gdje Bošnjaci nisu ni blizu zakonski utvrđenog broja zaposlenih, dok su Srbi i Hrvati višestruko zastupljeni. No, ovo je samo vrh ledenog brijega. Kroz cijelu Bosnu i Hercegovinu, situacija je alarmantna.
Što je najzabrinjavajuće, podaci ne samo da pokazuju nedostatak ravnoteže, već i konstantno zanemarivanje prava građana. Predstavnici iz reda Ostalih, koji su zakonom također zaštićeni i koji bi trebali imati proporcionalnu zastupljenost, gotovo da i ne postoje u određenim državnim institucijama. To je pravo poricanje njihovog postojanja na državnom nivou. Prava Ostalih su, praktično, izbrisana iz dnevnog reda BiH, iako bi upravo njihovo prisustvo trebalo obogatiti političku i društvenu sliku BiH.
A šta je sa institucijama smještenim u Mostaru, gradu u kojem živi značajan broj Bošnjaka? Tu su podaci još gora. Od 2013. godine, Bošnjaci su u Mostaru skoro potpuno izostavljeni iz zaposlenja u državnim institucijama, dok su Srbi i Hrvati višestruko zastupljeni. Također, i u Sarajevu, iako je glavni grad većinom bošnjački, broj Bošnjaka zaposlenih u ministarstvima, agencijama i institucijama je daleko manji nego što bi zakonski trebalo biti.
Ovdje se ne radi samo o brojevima, već o zlostavljanju prava na ravnopravnost, a država BiH, kao i političke stranke, uspješno guše svaki pokušaj da se uspostavi ravnoteža. A cijena ove nepravde i nesrazmjernosti, koju neprestano plaćaju obični građani, biće neizdrživa. Ko će biti odgovoran za ovu opasnu politiku gušenja naroda? Hoće li političke stranke doista dopustiti da nestanemo, da nestane naša slika u ovom mozaiku Bosne i Hercegovine?
Ako želimo opstanak na ovom prostoru, vrijeme je da prestanemo biti tiho promatrači. Da prestanemo biti pasivni sudionici u ovom divljačkom političkom procesu. Ako ne želimo da se Bosna i Hercegovina pretvori u etnički podijeljeni kolaž, s politikom koja se temelji na principu "moji prije svih", moramo prestati šutjeti. Ove nepravde, ove razlike u zapošljavanju, moraju prestati. Jer, ako se ništa ne poduzme, sutra će biti kasno.
