Dok svijet danas panično traga za novim temeljima međunarodnog poretka, u doba kada multipolarnost postaje imperativ za opstanak globalnog društva, čini se da je već postojao model koji je tu ideju živio – u Bosni i Hercegovini. Taj model nije sačuvan. Štaviše, međunarodna zajednica ga je prvo ignorisala, zatim pregazila, a danas ga sistematski potiskuje, iako svijet upravo zbog njegovog odsustva tone u nove podjele.
Bosansko društvo je, uprkos svojoj kompleksnosti, decenijama opstajalo na ideji uzajamnog priznanja različitosti. Nacionalne, vjerske i kulturne razlike nisu bile povod za izolaciju već prostor za suživot – jer identitet pojedinca nije bio potpun bez prisustva Drugog. Ne kao puke različitosti, već kao suštinskog elementa vlastitog identiteta.
U tom kontekstu, BiH nije bila tek još jedna država – bila je civilizacijski model. Model koji je dokazivao da je multipolarnost moguća, ne kao proizvod globalnih tržišta i digitalnih mreža, već kao antropološka konstanta – čovjek kao biće odnosa, zajednice, priznanja i jednakosti.
No, upravo taj model je srušen brutalnom agresijom devedesetih. Cilj agresora nije bio samo teritorijalno osvajanje, već razaranje zajedničkog identiteta. Zajedničke ulice, škole, mahale, sela i gradovi morali su biti očišćeni od Drugog, jer samo kroz podjelu je bilo moguće stvoriti monolitne nacionalne prostore.
Svijet to nije prepoznao – ili se pravio da ne vidi. Umjesto da stane u odbranu koncepta koji bi danas bio zlata vrijedan, međunarodna zajednica je pregovarala sa razaračima, udovoljavala njihovim zahtjevima i na kraju institucionalizirala podjelu kroz Dejtonski sporazum. Ta podjela danas nije samo na papiru, ona je društvena stvarnost koja se produbljuje. A globalni sistem, kojem su potrebni stabilni temelji multipolarnosti, ostao je bez vlastitog oglednog primjera.
Danas, kada svijet sve više klizi ka izolacionizmu, populizmu i demonizaciji Drugog, ironija je da rješenje nije nikakva nova teorija iz think-tankova – ono je već postojalo. U BiH. Ali ga niko nije želio čuvati.
Štaviše, umjesto da sankcioniše politike koje i dalje, gotovo tri decenije nakon rata, nastoje dokrajčiti ideju zajedničkog života, međunarodna zajednica ih uključuje u partnerstva, tretira ih kao legitimne aktere, pa čak i nagrađuje. Istovremeno, marginalizira one koji pokušavaju očuvati ono što je preostalo od bosanskog modela.
I sada joj se to vraća. Radikalne stranke u srcu Evrope uzimaju maha. Uspostavljaju retoriku zatvorenosti, neprijateljstva, etničke i kulturološke čistoće. Evropa, navikla da Drugog tretira kao prijetnju koju treba asimilirati ili izolirati, sada više ne zna kako da ga integriše.
Papa Franjo je, možda jedini od svjetskih autoriteta, shvatio bit – da identitet nije kompletan bez Drugog. No, on nema političku moć, a ni potpunu podršku unutar vlastite institucije. Ostali se zatvaraju iza granica, žica i populističkih narativa.
Multipolarnost više nije ideal nego nužnost, ali je svijet zaboravio kako izgleda kada se živi. A živjela je – u Sarajevu, Tuzli, Mostaru, Banjaluci, u selima oko Prijedora, u mahalskim pričama i komšijskim iftarima. Sve dok nije uništena.
Danas, kada se svijet raspada pod težinom vlastite neodrživosti, kada svaki krizni udarac – od pandemije do rata – pokazuje koliko su globalni lanci krhki, vrijedilo bi se zapitati: šta bi bilo da je model BiH postao globalna norma, a ne žrtva? Šta bi bilo da je čovjek Drugog doživio kao temelj svog identiteta, a ne kao opasnost?
Možda bi svijet danas bio manje polariziran. Možda bi znao kako se gradi zajedno. Možda ne bi tonuo u mrak u kojem se ponovo uči – prekasno – da je Drugost, zapravo, najdublji oblik čovječnosti.
