Ako želite da vidite kako izgleda državno samoubistvo na rate, ne morate ići dalje od Bosne i Hercegovine.
Ovdje zaduživanje nije alat razvoja – ovdje je to jedina strategija opstanka vladajuće kaste. Krediti nisu most ka budućnosti, već omča oko vrata građana, stegnuta rukama političara koji godinama vladaju bez ikakve vizije osim one kako napuniti vlastite džepove.
Decenijama nas uvjeravaju da se “zadužujemo u ime budućih generacija”. U normalnim državama to znači ulaganje u auto-puteve, energetske projekte, univerzitete i tehnološke parkove – dakle, u projekte koji će donijeti prihod i korist onima koji će dug vraćati. U BiH to znači da se podiže kredit da bi se isplatila stranačka vojska uhljeba, kupio politički mir i produžio rok trajanja kompromitiranih elita. Kod nas buduće generacije ne dobijaju mostove i škole – dobijaju samo kamate i račune.
Političari su majstori da svaku novu tranšu kredita prodaju kao “spas države”. U stvarnosti, svaki novi milion samo produžava agoniju. Budžeti se krpe, plate u administraciji rastu, javna preduzeća tonu u dugove – a političari se hvale da “drže stabilnost”. Stabilnost čega? Stabilnost njihove vlasti i privilegija, dok zemlja klizi u dužničko ropstvo.
Svaki kredit koji BiH uzme završava u istom crnom bunaru – potrošnja bez ikakvog efekta. Putevi i dalje izgledaju kao iz vremena Osmanskog carstva, bolnice nemaju ni osnovne aparate, a škole propadaju dok ministri otvaraju “projekat digitalizacije” na tenderu koji vrijedi pola miliona, a u stvarnosti – kupi se deset poluraspadnutih računara. U ovoj zemlji, jedan kilometar auto-puta košta više nego u Njemačkoj, samo što ga kod nas – najčešće uopšte nema.
I dok narod masovno bježi, političari pričaju o “razvoju”. Oni ne znaju ni šta ta riječ znači – za njih razvoj znači novi službeni automobil, još jedna bespotrebna agencija, još jedno rukovodeće mjesto za rođaka ili stranačkog aktivistu. U BiH se zadužuje ne da bi se stvorila vrijednost, već da bi se kupila naredna izborna pobjeda. Kredit je gorivo političkog opstanka.
Najveća ironija? Ove vlasti zaduživanje predstavljaju kao patriotski čin. “Spašavamo Republiku Srpsku!” “Spašavamo Federaciju BiH!” “Spašavamo državu!” A jedino što stvarno spašavaju jesu vlastiti računi i fotelje. Kad ponestane para – uzme se kredit. Kad dođe vrijeme otplate – uzme se novi kredit da se zakrpi rupa. Država se pretvara u beskrajnu piramidalnu šemu, samo što su žrtve obični građani, a profiteri političke elite.
Da tragedija bude potpuna, niko ni ne postavlja ozbiljno pitanje: kuda ide sav taj novac? Koliko je zaista izgrađeno? Koliko je novih fabrika otvoreno? Koliko je autoputeva završeno na vrijeme i bez duplog preplaćivanja? Odgovor je jasan: skoro ništa. Ali zato se svake godine povećava broj savjetnika u ministarstvima, povećava broj službenih vozila i raste spisak ljudi koje država hrani samo zato što su stranački poslušnici.
BiH danas ne duguje bankama i međunarodnim institucijama – BiH duguje vlastitoj djeci. Dugujemo im puteve koje nismo napravili, škole koje nismo modernizovali, bolnice koje nismo opremili. Dugujemo im radna mjesta koja nikada neće postojati, jer novac umjesto u razvoj odlazi na političke dogovore iza zatvorenih vrata. Ovdje se budućnost doslovno prodaje na aukciji – onome ko ponudi najbolji kreditni aranžman, bez ikakve brige ko će ga vraćati.
Zašto da se političari brinu? Oni dugove neće vraćati. Njihova djeca odavno studiraju u Beču, Londonu ili Parizu i planiraju život negdje gdje se vlast ne bira tako što se kupuju glasovi vrećama brašna i kreditima MMF-a. Oni koji ostaju – ostaju da vraćaju. Ova zemlja je pretvorena u bankovni kolateral u rukama ljudi koji nemaju ni trunku odgovornosti ni savjesti.
Ako se ovako nastavi, BiH neće bankrotirati zato što nema novca – bankrotirat će zato što više niko neće htjeti da živi u zemlji koja je u stalnoj kreditnoj komi. Političari će i dalje mantrati o “suverenitetu” i “zaštiti entitetske imovine”, dok istovremeno zadužuju zemlju do posljednje marke. Suverenitet? Ko priča o suverenitetu dok kuca na vrata svake banke i svake međunarodne institucije moleći za novi kredit?
Istina je brutalno jednostavna: Bosna i Hercegovina se ne zadužuje da bi gradila budućnost – zadužuje se da bi korumpirana elita kupila još nekoliko mjeseci političkog života. A cijenu toga neće plaćati oni koji se slikaju s kreditnim ugovorima – plaćaće je buduće generacije, koje nikada nisu pitane žele li uopšte da budu taoci dugova svojih nesposobnih političara.
