Trenutna politička situacija u Bosni i Hercegovini, a posebno među bošnjačkom političkom elitom, predstavlja pravu kakofoniju. Teško je govoriti o jedinstvenoj političkoj kulturi kada se ispred različitih stranka često stavlja prefiks "probosanski", a njegovo značenje varira od jedne do druge grupacije.
U političkom diskursu gotovo da ne postoji kultura dijaloga, dok su argumentirane rasprave postale stvar prošlosti. Podjele su jače nego ikada, a politika se svela na međusobne sukobe i botovske bitke, dok su odgovornosti potpuno zanemarene.
Hrvatski i Srpski Politički Blok
Stranke sa hrvatskim predznakom su u jasnoj poziciji; dominantna moć je koncentrisana u HDZ-u i njegovoj krovnoj organizaciji, HNS-u (Hrvatski narodni savez), gde Dragan Čović drži apsolutnu vlast. U ovom bloku opozicija je skoro neprimetna, dok su srpske stranke, koje su većinom registrirane u entitetu Republika Srpska, nešto diferenciranije. Ipak, ključna moć ostaje u rukama SNSD-a Milorada Dodika, uz čitavu paletu stranaka koje služe kao dekor pluralizma.
Iako postoji nekoliko opozicionih stranaka, one su pretežno nemoćne osim u nekim lokalnim sredinama. U Republiku Srpskoj, vlast i opozicija dijele određene stavove, posebno kada je riječ o ratu, negiranju genocida u Srebrenici i općenito o haškim presudama.
Probosanske Stranke
Međutim, najizazovnije političke borbe odvijaju se među strankama koje se deklarišu kao probosanske ili bošnjačke. Godinama su okružene međusobnim sukobima, optužbama za izdaju, špijunažu i nesposobnost. U takvom okruženju, kultura političkog dijaloga je praktično nepostojeća, a strategije i planovi su nedovoljno jasni. Vlast i opozicija često djeluju kao da su jedni drugima potrebni, zaboravljajući da su sami sebi svrha.
U Federaciji BiH, stvorena je toksična atmosfera ispunjena paranojom, što se najbolje vidi u verbalnim sukobima između Naroda i pravde, SDA i DF-a. U pokušaju da opravda svoje političke poteze, Konaković se često oslanja na generalizacije i površne analize, a rasprave se brzo otvaraju bez ikakvog jasnog epiloga.
Opozicija često optužuje Konakovića za poltronstvo prema HDZ-u i Zagrebu, dok on s druge strane širi tezu o "špijunima" iz SDA i DF-a koje navodno instruira Srbija.
Bez Smjera
Suštinska politika u BiH se svela na povremeno pokretanje tema koje su često plod spinovanja i ne vode nikuda. U posljednjih nekoliko godina, brojni primjeri potvrđuju ovu tvrdnju; teme se pokreću, optužbe se iznose, a dokazi ostaju samo subjektivna mišljenja. Na kraju, sve to pada u zaborav dok se ne pojavi nova prilika.
Politika među probosanskim strankama također se dijeli u pristupu prema međunarodnoj zajednici. Kritike prema Evropskoj uniji ili OHR-u često se tumače kao sukob s Zapadom. Prave političke mudrosti nema ni na jednoj strani. Svi teže vlasti, svi su barem jednom bili na vlasti, a izgovor za svoju nemoć je "Dejtonska košulja".
Političari se hvale da smo lideri na putu ka EU, dok svaki izvještaj iz EU govori drugačije. Proces napredovanja je spor i često se svodi na korak naprijed, dva nazad.
Trenutna politika u BiH nastoji se voditi linijama manjeg otpora, često na vlastitu štetu. Kritika se često percipira kao plaćeništvo, dok se teme nameću od strane anonimnih internet aktivista.
Bezidejnost i nemoć probosanske politike najbolje se ogledaju u ishodima izbora u Srebrenici i općenito u RS-u. Nedostatak strategije, vizije, dijaloga i jasnih crvenih linija čini trenutnu političku scenu neodrživom.
