Evropska unija već godinama poziva vlasti u Bosni i Hercegovini da donesu zakone koji bi omogućili stvarnu kontrolu imovine nosilaca javnih funkcija. Međutim, i pored brojnih upozorenja iz Brisela, BiH i dalje ostaje zemlja u kojoj političari bez ikakvog straha mogu prikrivati imovinu vrijednu milione maraka.
Prema podacima Centralne izborne komisije, čak 96 izabranih lokalnih zvaničnika tokom prošle godine nije dostavilo imovinske kartone. Iako su dužni to učiniti, Izborni zakon BiH ne predviđa nikakve sankcije za one koji taj zahtjev jednostavno ignorišu. Izuzetak je distrikt Brčko, gdje su propisane kazne, pa je dopredsjednik Skupštine distrikta kažnjen sa 2.000 KM zbog neprijavljene imovine – rijedak primjer da sistem zaista reaguje.
Izvještaj Evropske komisije o napretku BiH za prošlu godinu još jednom je pokazao koliko je sistem nefunkcionalan. Od 550 nosilaca javnih funkcija na državnom nivou, imovinske kartone dostavilo je njih 425. Za preostalih 125 – nikome ništa. Nisu vođeni postupci, nisu podnesene prijave, nisu izrečene sankcije. Kao da se obaveza prijave imovine tretira kao stvar lične volje, a ne zakonska dužnost.
U Republici Srpskoj situacija je još poraznija – od oko 4.000 funkcionera, samo 136 ih je predalo imovinske kartone. U Federaciji BiH pak, pravila o sukobu interesa praktično ne postoje u praksi. Umjesto institucionalne kontrole, sve se svodi na ono što otkriju mediji i istraživački novinari.
Zahvaljujući istraživanjima , javnost je imala priliku vidjeti kako brojni političari posjeduju luksuzne vile, stanove i zemljišta u BiH i regionu – koje nikada nisu prijavili. Među njima su i bivši visoki funkcioneri koji danas uživaju u bogatstvu koje se ne može objasniti službenim prihodima.
Najveći problem leži u činjenici da ne postoji nijedan mehanizam koji obavezuje institucije da provjeravaju tačnost prijavljene imovine. Čak i kada se utvrdi da neko nije dostavio karton, ili da su podaci očigledno lažni, sistem ne reaguje. Zakoni su šuplji, kontrole nema, a politička volja da se to promijeni – još manja.
Pravosuđe, koje bi trebalo biti predvodnik u borbi protiv korupcije, samo je po sebi opterećeno sumnjama. Ogromna imovina pojedinih sudija, tužilaca i advokata godinama izaziva sumnje u porijeklo njihovog bogatstva. No, bez ozbiljnih finansijskih istraga i angažmana Poreske uprave, sve ostaje na nivou glasina i javne frustracije.
Zakon o sprečavanju pranja novca, pravilnici SIPA-e i Finansijsko-obavještajnog odjeljenja jasno propisuju kako se mogu pratiti neprirodna uvećanja imovine, ali institucije jednostavno ne rade svoj posao. Umjesto da postavljaju pitanje “kako ste stekli taj novac ako nije od plate?”, one zatvaraju oči.
Transparentno vlasništvo i javna dostupnost podataka o imovini nosilaca javnih funkcija trebali bi biti osnovni alat u borbi protiv korupcije. Kada bi javnost i nadležne institucije imale potpun uvid u promjene imovine tokom mandata političara, već prvi pogled na brojke pokazao bi ko se obogatio na funkciji.
Međutim, u zemlji gdje su zakoni bez zuba, a korupcija duboko ukorijenjena u svakoj instituciji, čak i taj “prvi korak” ostaje mrtvo slovo na papiru. Bosna i Hercegovina tako ostaje idealan teren za političare koji u javnosti govore o “poštenju i reformama”, dok u tišini gomilaju imovinu koju nikada neće morati objasniti.
