Bosna i Hercegovina između šuma riječi i tišine razumijevanja
Već stoljećima Bosna i Hercegovina živi kao zemlja u kojoj ljudi stoje jedni pored drugih, ali nikada zaista ne slušaju jedni druge. Bezbroj puta je ponovljeno kako su narodi ovdje blizu, ali su daleko u stvarnom međusobnom razumijevanju. Ta tišina nečujnog neslušanja utjelovljuje suštinu jedne duboke krize – one dijaloga, povjerenja i zajedničkog djelovanja.
U ovoj zemlji savjetnici imaju svoje savjetnike, a savjeti se gomilaju na stotine razina. Dolaze ideje izvana kako da se "uredi" i "uljepša" stanje, no na kraju se uvijek sve svodi na to da domaće snage same moraju pronaći rješenje. I to s tolikim upitnicima i uskličnicima da se na kraju zapitamo postoji li uopće volja ili sposobnost da se stvari pokrenu naprijed.
Problem je što domaće snage, iscrpljene vlastitim sebičnostima i pohlepama, odbijaju pomoć izvana, ponosno tvrdeći da im se nitko ne smije miješati u njihove unutarnje poslove. Istovremeno, unutar tih struktura javlja se sve dublji skepticizam i sumnja u vlastite kapacitete i ideje, osim u jedan jednostavan motiv – punjenje vlastitih džepova.
Kad problemi postanu neizdrživi i riješenja se prosipaju po stolovima, domaći akteri ili ne mogu, ili ne žele, ili se boje donijeti stvarne odluke. Tada se ponovo okreću pogledom prema vanjskom svijetu, tražeći nekog tko će ih povući iz ove začarane situacije.
Svi znaju što ne funkcionira. Svi shvaćaju da se ovako više ne može živjeti. Ljudi polako otvaraju oči – ne zbog promišljanja i razuma, nego jer novčanici to ne trpe. I svi znaju da je razgovor neophodan, ali nitko ne zna s kime razgovarati. Politička vlast nije jasna, a prava moć često je u malim lokalnim sredinama.
Naša zemlja je zapela u beskrajnim prepucavanjima i povjerljivim dogovorima koji se brzo zaboravljaju. Političke elite mijenjaju partnere kao čarape, dok obični ljudi gledaju kako im se život sve više komplikuje.
Govore svi, ali nitko ne sluša. Monolozi su se pretvorili u nemu tišinu koja guši svaku nadu za istinski dijalog. Napadi na govornicama su prazni, obrane nemoćne, a zemlja izgleda kao neuređena tržnica gdje se cijene natežu bez ikakve vrijednosti proizvoda.
A država? Snaga države se mjeri na svakom koraku – ili bi se trebala mjeriti. Umjesto toga, mi se mjesecima natežemo oko pitanja koliko je država jaka, dok su njeni temelji poljuljani neravnopravnošću i gluhom nesrazmjeru moći.
Tisuće puta je proklamirano kako je Bosna i Hercegovina zemlja poštenih ljudi s duhom i humorom. Ali istina je da živimo pored sebe i ne čujemo se, ne želimo se čuti. Zato nas ni ne čudi što nas vanjski svijet zasipava savjetima koje često ne razumijemo niti želimo prihvatiti.
Lakše je kriviti strance za neuspjehe nego priznati vlastite greške i bol koju sebi nanosimo. Ta bol ima cijenu, koju plaćaju svi – i oni iznutra, i oni izvana.
Bosna i Hercegovina danas je ogledalo jedne duboke podijeljenosti – ne samo među narodima, već u glasinama i tišinama, u savjetima i odbijanjima, u govorima i neslušanju. Dok se to ne promijeni, i dalje ćemo živjeti jedni pored drugih, ali nikada zajedno.
