Bosna i Hercegovina, zemlja s nevjerovatnim prirodnim bogatstvima, polako, ali sigurno klizi u rolu koja ne bi bila dostojna ni nekog kolonijalnog entiteta iz 19. vijeka – postaje evropska Afrika, teritorija gdje strani interesi upravljaju rudnicima, energetskim projektima i infrastrukturom, a domaći građani služe samo kao jeftina radna snaga.
Najsvježiji primjer je Južna interkonekcija u Federaciji BiH, projekat koji sada preuzima američki kapital. Dok vlasti slave “razvoj i investicije”, stvarnost je potpuno drugačija: strani investitori dolaze, preuzimaju projekte, izvlače profit, a narod ostaje na minimalcu i s prašinom u plućima. Rudnici, elektroenergetski projekti, transport – sve se odvija po principu “uzmi maksimum, plati minimum”. Bosna je bogata resursima, ali osiromašena svojim građanima.
Ono što građani ne vide jeste struktura ovakvih projekata: koncesije se dodjeljuju stranim kompanijama, lokalne firme i radnici dobijaju sitne poslove, a profit odlazi u inozemne banke. Litij, zlato, bakar, rijeke, šume – sve postaje roba kojom se trguje, dok vlast i političke elite šute ili slave svaki dolar koji dođe izvana kao “razvoj”. Bosna je transformisana u kolonijalni eksperimentalni poligon, gdje svaka odluka političara i svaka potpisana koncesija postaje dodatna rupa u dugoročnom prosperitetu zemlje.
A domaći političari? Oni su postali menadžeri za strane investitore. Južna interkonekcija je samo primjer: američke kompanije dolaze i preuzimaju kontrolu nad energetskim sistemom, dok političari klimaju glavom i pričaju bajke o zapošljavanju i stabilnosti. U stvarnosti, lokalni radnici dobijaju radne sate i plate koje ne pokrivaju ni osnovne troškove, dok investitori odnose milijarde.
Pogledajte rudnike: Litij u Bosni, koji bi mogao pokrenuti domaću industriju električnih baterija, odlazi gotovo isključivo u strane ruke. Bakrene i željezne rude također nestaju u izvozu, dok domaći radnici ostaju izloženi opasnim uslovima rada i minimalnim primanjima. Svaki projekt “za narod” je maska za eksploataciju: ekološke katastrofe, osiromašenje zajednica i društveni jaz ostaju, a političari i stranci slave profit.
Najgore je što narod postaje pasivan posmatrač. Svaka kritika, svaki zahtjev za kontrolom i regulacijom eksploatacije sudara se sa zidom interesa: moćnici, domaći i strani, imaju svoj plan i nemaju namjeru dijeliti benefite s građanima. Bosna gubi kontrolu nad sopstvenim resursima, a ljudi – obrazovani i neobrazovani – postaju roba sa rokom trajanja.
Afera Južna interkonekcija je samo kap u moru: litij, bakar, zlato, voda, energija, šume – sve odlazi van. Strane firme grade profit na leđima radnika, a domaći političari obećavaju razvoj, dok narod ostaje gladan, zadužen i obespravljen. Bosna je sada evropska Afrika: teritorija bogata resursima, ali osiromašena svojom slobodom, ekonomskom samostalnošću i ljudskim dostojanstvom.
Ako nastavimo ovim putem, Bosna će uskoro biti potpuno kolonijalna ekonomija u srcu Evrope: rudnici rade za strane kompanije, rijeke generiraju profit za investitore, šume nestaju, a ljudi rade za minimalne plaće i bore se za osnovni opstanak. Strane kompanije i domaći političari zajedno odlučuju o sudbini zemlje, dok narod ostaje pasivni statistički element.
Nema više vremena za iluzije. Južna interkonekcija je znak alarma: Bosna je pred konačnom transformacijom u teritoriju isključivo za eksploataciju. Rudnici, rijeke i energija više nisu bogatstvo za građane, nego resursi za strane banke i kompanije, a Bosanci postaju jeftina radna snaga s minimalnim pravima.
Dok političari slave “investicije” i “strane dolaske”, narod gubi kontrolu, a prirodno bogatstvo odlazi van. Bosna je na korak od potpune kolonijalizacije ekonomije i resursa – evropska Afrika u srcu Evrope, gdje se radi za druge, a domaći stanovnici ostaju praznih ruku.
Jedino pitanje koje ostaje: koliko dugo će Bosna izdržati dok svaki njen resurs, svaki rudnik i svaki radnik postaju profit za druge? Dok se to ne promijeni, mi ostajemo samo statistika – narod, resursi, profit koji odlazi, i država koja više ne pripada svojim građanima.
