Bosna i Hercegovina se nalazi na ivici ponora. Ne zbog prijetnje vanjskog neprijatelja, već zbog unutrašnje okupacije – okupacije od strane domaćih primitivaca, korumpiranih struktura, političkih klanova i moralno bankrotiranih poslušnika koji već decenijama razaraju svaku nadu u dostojanstven život u ovoj zemlji.
Ova država nije porobljena tenkovima, već kovertama, stranačkim uhljebljenjima, zakulisnim trgovinama i sistemskom šutnjom. Umjesto da gradimo državu, mi trunemo pod diktaturom realiteta koju su nam nametnuli oni najgori među nama.
Oni koji vladaju nisu elita. To su ljudi sumnjive prošlosti, često s kriminalnim dosjeima, s lažnim diplomama i još gorim namjerama. Ovi "vođe" ne poznaju pojam općeg dobra. Njih ne zanima Bosna. Njih ne zanimaju građani. Zanima ih samo vlast, novac, moć i održavanje statusa quo u kojem oni parazitiraju, a narod masovno odlazi. Diktatura koju živimo nije metafora – ona je realnost. I nije ju uvezao ni Beograd, ni Zagreb, ni Moskva. Ona je rođena ovdje, među nama, u parlamentima, u vladama, u sudovima, u kabinetima i stranačkim centrima moći.
Posebno tragičnu ulogu u toj mračnoj predstavi igra trenutna Vlada Federacije BiH. Iako se predstavljaju kao nova nada, osvježenje, tehnokratski tim koji "radi za građane", u stvarnosti su samo nova maska starog sistema – sistem bez ideje, bez kičme, bez hrabrosti. Dok Republika Srpska otvoreno prijeti secesijom, dok HDZ i Dragan Čović ucjenjuju državu izborima i zakonom po njihovoj mjeri, Vlada FBiH sjedi u zapećku i pravi se mrtva. Njihove reakcije su blage, neodlučne, mlake – kad nisu potpuno izostale.
Umjesto odlučnog suprotstavljanja destruktivnim politikama, vlast u Federaciji trguje funkcijama. Sastanci se zakazuju da bi se podijelile fotelje. Prioriteti su: tenderi, grantovi, nadzorni odbori, i naravno – javna preduzeća kao hranilice za političke vojnike. Dok se u institucijama RS-a donose zakoni o nepoštivanju odluka Ustavnog suda i pokušaji legalizacije paralelnih struktura vlasti, Vlada FBiH šuti, kalkuliše, izbjegava sukobe, a sve pod plaštom „evropskog puta“.
Ali to nije evropski put. To je put samouništenja. Ako se zakoni prilagođavaju zahtjevima HDZ-a koji želi uvesti sistem koji abolira kriminalce i omogućava im da primaju plate u koverti, dok im banke peru novac, onda mi više nismo država. To je mafijaška kolonija. To je zločinačka konstrukcija koja razara državni poredak. A sve se to servira pod eufemizmima – kao reforme, kao funkcionalnost, kao stabilnost.
I dok Schmidt glumi visokog predstavnika i kalkuliše sa svojim manevrima, ne želeći otvoreno podržati ni suverenitet ni Ustav, već pristaje na logiku etnonacionalnih ucjena – vlast u Federaciji, koju su građani pokušali izabrati kao alternativu, ponizno klima glavom. Nema tu vizije. Nema otpora. Nema ni minimalnog dostojanstva. Ima samo strah da se ne izgubi pozicija, strah da se ne zamjere sponzorima, strah od odgovornosti.
Političke stranke koje se predstavljaju kao pro-bosanske već godinama funkcionišu kao privatna vlasništva šačice ljudi. Oni biraju svoje savjetnike iz kruga prijatelja i rodbine, raspoređuju ministre kao lične pionire, a odluke donose iza zatvorenih vrata, često u kafanskim dogovorima, a ne u institucijama. Bosna i Hercegovina, za njih, nije ni cilj ni svetinja. Ona je samo teritorija na kojoj se zgrće novac, pere prošlost i osigurava lična budućnost.
Potrebna je potpuna dekontaminacija političkog prostora. Lideri koji se na sceni vrte već dugi niz godina moraju otići. Oni su pokazali da nisu sposobni ni za osnovnu odbranu interesa ove zemlje, a kamoli za izgradnju modernog demokratskog društva. Umjesto njih, potrebni su najpametniji, najhrabriji, najobrazovaniji ljudi. Ljudi bez hipotekâ, bez sponzora, bez putera na glavi. Potrebno je formirati koordinacijsko tijelo koje će jasno definisati kurs Bosne i Hercegovine za narednih 50 godina. Kurs koji ne zavisi od Beograda, Zagreba, Berlina ili Washingtona, već od nas samih.
U to tijelo moraju ući i ljudi iz dijaspore – to „drugo bosansko krilo“ koje ima znanje, ideje, tehnologije i iskustva koja mogu osloboditi ovu zemlju iz ralja domaćih polupismenih autokrata i provincijalnih mafijaša. Ako to ne uradimo, 2026. do 2030. dočekaćemo u još goroj noćnoj mori. Novi egzodus mladih. Novi val frustracije. Novi val prijetnji, huškanja i možda – novog rata.
I tada, opet ćemo se ibretiti. Pitat ćemo se kako je moguće da smo opet izigrani, ponovo izdani, ponovo poraženi. A odgovor je jednostavan: jer smo pristali da živimo u diktaturi. Jer smo šutjeli kad su nas vodili slijepci. Jer smo klimali glavom dok su nas prodavali za sitne pare. Jer smo vjerovali da je EU važnija od Bosne. A nije. I nikada neće biti.
Bosna mora biti ispred svega. Ispred EU, ispred NATO-a, ispred stranaka, lidera, funkcija i ambasadora. Jer ako izgubimo Bosnu, izgubili smo sve. Bez nje – svi naši snovi, žrtve, borbe i nade padaju u zaborav. Zato moramo reći – dosta je. Dosta je diktature primitivaca. Dosta je šutnje Vlade Federacije. Dosta je podaništva. Vrijeme je za otpor.
Vrijeme je da vratimo državu narodu.
