Riječi su oružje. A kada oružje koristi predsjednik političke stranke, učestalost uvreda postaje sistemski problem.
Milorad Dodik, lider SNSD-a, posljednjih dana pokazuje da granice političkog narativa u Bosni i Hercegovini za njega ne postoje. Njegove izjave prema Bošnjacima, uporno nazivajući ih “muslimanima” isključivo kao vjersku kategoriju, više nisu incident – one su postale svakodnevni politički čin koji razara temelje društvene kohezije i ugrožava vladavinu prava.
Da je ovo tek puka retorika, moglo bi se tolerisati kao „politički folklor“. Ali nije. Riječ je o namjernom testiranju sistema – i to ne u prazno. Svaka izgovorena uvreda, svaki pokušaj etiketiranja Bošnjaka kroz prizmu vjerskog kolektiviteta, ne samo da provocira mržnju, već i šalje jasan signal: pravni i institucionalni mehanizmi u Bosni i Hercegovini nisu dovoljno snažni da ga zaustave.
Reakcije javnosti su brojne i oštre. Jedni traže zabranu političkog djelovanja Dodiku, drugi pozivaju na njegovo procesuiranje, dok treći tvrde da bi morao prestati obavljati i funkciju predsjednika SNSD-a. Sjetimo se samo zahtjeva sutkinje Sene Uzunović upućenog CIK-u – poziva koji je tada odjeknuo javno, ali sistemsko rješenje se nije desilo. A iz Tužilaštva Bosne i Hercegovine? Samo šutnja. Šutnja koja izgleda kao saučesništvo, šutnja koja šalje poruku: Dodik može, Dodik smije, Dodik prolazi.
Problem nije samo u jednoj izjavi. Problem je u kontinuitetu, u svakodnevnom širenju mržnje kroz riječi koje oblikuju politički i medijski prostor. Dodikove uvrede ne pogađaju samo pojedince; one pogađaju cijeli kolektiv, ugrožavaju sigurnost, narušavaju međunacionalne odnose i normalizuju govor mržnje. One legitimizuju diskriminaciju, umanjuju osjećaj sigurnosti Bošnjaka i služe kao oruđe političke dominacije.
Mediji postaju poprište sukoba, ali i prostor u kojem Dodik, gotovo bez ikakvih posljedica, eksperimentira s granicama tolerancije. Njegove riječi su otrovne, ali efekt je sistemski – svaki dan narušava se integritet društva, stvaraju se tenzije koje sutra mogu prerasti u konflikte, a institucije gledaju, ne reagiraju ili reaguju simbolično.
Ako u Bosni i Hercegovini postoji pravni okvir, on danas ne funkcioniše. Svaka reakcija iz pravosuđa mora biti odlučna i brza, jer ovakvo ponašanje nije obična politička retorika – to je institucionalni problem i prijetnja društvu. Hoće li Dodik biti procesuiran? Hoće li iko imati hrabrosti da ga stavi pred zakon? Ili će šutnja, kao i do sada, biti još jedan način da se obesmisli vladavina prava i demokratija u zemlji?
Riječi mogu biti razorne. Kada ih koristi onaj koji drži vlast, one postaju oružje. Dodikove uvrede prema Bošnjacima nisu tek riječi – to je svakodnevna provokacija vjerske mržnje koja traži odgovor. Šutnja više nije opcija. Ako pravosuđe ne reaguje, poruka je jasna: u Bosni i Hercegovini, mržnja ima zaštitu, a pravda je samo iluzija.
