Bosna i Hercegovina se ponovno našla na rubu političke krize, dok međunarodni zvaničnici, predvođeni Christianom Schmidtom i OHR-om, očigledno zanemaruju duboke etničke napetosti i osjećaj nepravde među Bošnjacima.
Nedavna izjava OHR-a, koja je osudila pojmove "vlasnik" i "podstanar", dolazi u trenutku kada su Schmidtove reakcije na ključne političke prijetnje sve samo ne uravnotežene. Dok OHR očigledno vidi uvredljivost u ovim terminima, njegova šutnja pred stvarnim izazovima ostavlja Bošnjake u poziciji osjećanja marginalizacije i nepravde.
Dok Schmidt i OHR usmjeravaju svoju pažnju na formalna pitanja, ignorišu ozbiljnije prijetnje koje pogađaju Bošnjake, kao što su HDZ-ove tvrdnje o "hrvatskim teritorijama" i blokiranje rada državnih firmi. Ova neaktivnost ne samo da pogoršava osjećaj nesigurnosti među Bošnjacima, već ih također stavlja u ulogu "podstanara" na vlastitoj zemlji. I kada se arlauče sa džamija, kako Dodik kaže i kada ezan smeta i tada se šuti. Ali šutnja OHR-a na ove ozbiljne provokacije samo dodatno produbljuje osjećaj nepravde.
Tri decenije je kamen temeljac bošnjačke političke misli bio u uvjerenju da će Zapad graditi i braniti BiH, uprkos embargu, izdanim enklavama, šupljim rezolucijama i hiljadama prevara. Ova politička fantazija se, čini se, pokazala kao varljiva iluzija, dok su Bošnjaci svjesni da su im nadanja često bila razočarana, a njihova borba za pravdu i ravnotežu u zemlji postajala sve teža.
Ova situacija nije nova; slični problemi su se pojavljivali i ranije. Kada je OHR osudio podizanje spomen-obilježja našem heroju, generalu Mehmedu Alagiću, bila je to još jedna manifestacija nesenzibilnosti i ignoriranja stvarne dubine bola koji su Bošnjaci pretrpjeli. Ova odluka je pokazala ozbiljnu nesposobnost da se razumije pravi značaj i emocionalna težina ovih činova za narod koji je preživio najteže ratne strahote.
Zamislite, na trenutak, kako se Bošnjaci osjećaju u ovoj trenutnoj situaciji. Njihovo ogorčenje nije samo usmjereno prema selektivnoj pravdi međunarodnih zvaničnika, već i na duboku nepravdu koja se očituje u načinu na koji se njihovi napori i identitet ne prepoznaju i ne cijene u punoj mjeri. Džafer Alić je s pravom istaknuo da se Bošnjaci ne bi trebali osjećati kao građani drugog reda, dok oni koji negiraju genocid i veličaju ratne zločince imaju privilegije. Ovo nije samo politička izjava, već odraz stvarnog osjećaja marginalizacije i zanemarivanja koji Bošnjaci doživljavaju.
Budimo realni – nikada Bošnjaku nije smetao niko, osim kada se radi o Bosni. Kad udarite na Bosnu, tada Bošnjak postaje najranjiviji. Ova izreka nije samo metafora, već stvarnost koju Bošnjaci svakodnevno proživljavaju. Svaki napad na njihovu zemlju, njihovu kulturu, njihovu povijest, označava duboku ranu koja se teško liječi. Dok Schmidt i OHR nastavljaju sa svojim selektivnim pristupom, Bošnjaci su ostavljeni da se suočavaju s osjećajem nesigurnosti i nepravde na svakom koraku.
OHR i Schmidt moraju shvatiti da njihova trenutna politika i nedostatak adekvatne reakcije na stvarne prijetnje samo pogoršavaju situaciju. Ako nastave ignorirati ključne probleme i emocije koje Bošnjaci doživljavaju, BiH će se suočiti s još težim izazovima u postizanju pravednog i stabilnog društva. Bošnjaci zaslužuju više od formalnih izjava i površinskih pravnih fine. Oni zaslužuju istinsko razumijevanje, poštovanje i pravdu u svojoj vlastitoj zemlji. Bez toga, osjećaj marginalizacije i uloge "podstanara" će nastaviti sjenčati svjetlu budućnost koju svi želimo za ovu prelijepu zemlju.