Bio je otobar 1997. godine. Bili su izbori za predsjednika Crne Gore. Tada je Crna Gora bila dio SR Jugoslavije, odnosno, u zajednici sa Srbijom, u kojoj su ostali nakon raspada SFRJ. Bilo je to vrijeme raskola unutar vladajuće Demokratske partije socijalista, raskol između dva koncepta. Momir Bulatović bio je sljedbenik politike Slobodana Miloševića, dok je Milo Đukanović počeo praviti otklon, što je mnoge navodilo na pomisao da se Đukanović okreće politici nezavisne Crne Gore, politici crnogorskog nacionalizma, a zapravo proći će dosta vremena dok se u Crnoj Gori počne govoriti na tom nivou o nezavisnosti. Uglavnom, vrlo neizvjesna i napeta atmosfera.
Napetost i neizvjesnost
U to vrijeme sam bio u Crnoj Gori, u Podgorici, u studentskom domu. Ta napetost i neizvjesnost 5. oktobra, a posebno 19. oktobra 1997. godine, nakon drugog kruga predsjedničkih izbora, bila je strašna.
Posebno su to osjećali oni koji nisu bili Srbi, najviše Albanci i Bošnjaci, zato što su Đukanovića podržale SDA Crne Gore i Demokratska unija Albanaca. Sav bijes sljedbenika srpske politike, politike Miloševića koja se ogleda u Bulatoviću, prenosio se na Bošnjake i Albance.
U studentskom domu u Podgorici dominirali su sljedbenici Bulatovićeve, odnosno, Miloševićeve politike. Ne znam da li je tako bilo prema svim Bošnjacima u studentskom domu, ali prema momcima koje sam poznavao i s kojima sam bio povremeno cimer, odnos je bio vrlo neprijateljski. Zadesio sam se u Domu, kad su u tom predizbornom zanosu prijetili iz hodnika da će nam baciti bombu u sobu. Kada su ulazili pijani u sobu da provociraju, indirektno zaprijete. S nestrpljenjem smo čekali izborni dan, posebno 19. oktobar.
Pobjeda Bulatovića značil bi opstanak zločinačke politike Miloševića, to bi okuražilo njihove sljedbenike u Crnoj Gori, pa i one u studentskom domu. A šta bi se onda dešavalo te noći u Crnoj Gori i u našem studenstskom domu ko zna.
Psuju gubitnici
Uglavnom ljudi s kojim sam bio ne bi se lahko dali, a za ostale ne znam. I onda, u neka doba stiže haber, Đukanović pobjedio, puca se po Podgorici, slave pobjednici, psuju gubitnici, odlažu oružje i bombe, kod nas raspoloženje i olakšanje.
Da, znali smo u tom trenutku da u Crnoj Gori nastaje period korektnijeg odnosa prema Bošnjacima. Ne zato što Đukanović voli Bošnjake, već zbog svoje pragmatične politike otklona od zločinca Miloševića u pravom trenutku.
Vjerovatno je tada sebe sačuvao od progona Haškog tribunala. Svi mi to znamo.
Svi dobro znamo i pamtimo fotografije Đukanovića s dubrovačkog ratišta, pamtimo da je bio premijer Crne Gore kada su se dešavali progoni Bošnjaka u 30-ak sela područja Bukovice kod Pljevalja.
Svi mi pamtimo da je Đukanović bio premijer Crne Gore kada je Čeko Dačević okupirao Pljevlja i spremao se za obračun s Bošnjacima. Svi mi pamtimo da je Đukanović bio premijer Crne Gore kada su se desil Štrpci. Svi mi dobro pamtimo da Đukanović kao premijer Crne Gore nije poduzeo ništa u svim pomenutim slučajevima. Ali, svi mi Bošnjaci koji smo 19. oktobra 1997. godine bili u studentskom domu u Podgorici znamo koliko smo bili sretni nakon pobjede Đukanovića nad Bulatovićem.
Pragmatična politika
Pragmatičnu politiku i saradnju s Evropom Đukanović promovira sve do danas. Vodio je Crnu Goru do nezavisnosti, koja je došla zahvaljujući glasovima Bošnjaka i Albanaca. Vodio je Crnu Goru do NATO-a.
Među prvima je uveo sankcije Rusiji, kada je zapad to zatražio. Imao je i afera.
Odnos prema Bošnjacima nije bio onakav kako su mu Bošnjaci bili podrška. Iz budžeta njegovih institucija finansirala se Matica Muslimana Crne Gore koja negira bošnjaštvo. Promoviran je i bošnjački umjesto bosanski jezik.
Uslovljavao je Bošnjake stalno nečim, za infrastrukturu, za proglašavanje Petnice oćinom i sl.
Ali, šta mu je alternativa?! Alternativa su mu prosrpske stranke i snage koje za konačni cilj imaju vraćanje Crne Gore u zajednicu sa Srbijom ili možda čak i potpuni gubitak državnosti Crne Gore. Vidjelo se to nakon parlamentarnih izbora i formiranja prosrpske vlade, iako se ona nije dala takvom zvati, a posebno je u tome bio bučan Dritan Abazović, potpredsjednik te Vlade, a kasnije i predsjednik Vlade, što je i sada u tehničkom mandatu. Abazović je potpisao i sporazum sa Srpskom pravoslavnom crkvom, čime joj je dato previše (imovina, vjeronauka...), a Crnogorska pravoslavna crkva ostaje bez svega toga.
Državnost Crne Gore
Što se direktno odražava i na samu državnost Crne Gore.
Dakle, u Crnoj Gori vodi se proces ukidanja njene nezavisnost, samostalnosti i državnosti. Politički proces podržan od Srbije, od SPC, od SANU, od Evrope, od Rusije, od Amerike. Crna Gora i Crnogorci trebaju biti kolateralna šteta u stvaranju Velike Srbije, a što je sve izvjesnije projekt o kome smo već pisali i koji se tiče stvaranja tri velike države: Velike Hrvatske, Velike Srbije i Velike Albanije, a na štetu Crne Gore i Crnogoraca; Bosne i Hercegovine i Bošnjaka; i Sjeverne Makedonije i Makedonaca.
U tom projektu učestvuje i zapad koji je zbog toga „niz vodu“ pustio Đukanovića, ko i Zajeva u Sjevernoj Makedoniji.
Protivnici ove ideje reći će da je Crna Gora u NATO-u i da je teorija koju iznosim u nivou „teorije zavjere“.
Međutim, ako se radi o dogovoru velikih sila, zar je problem da mala Crna Gora ostane baz članstva u NATO-u!
Činjenica je da je Crna Gora mala, da je odnos između Crnogoraca i Srba približno jednak i da varira, da ljudi mjenjaju svoj identitet i svoj odnos prema nezavisnosti države, pa su nekad za nezavisnu Crnu Goru, a nekad za Crnu Goru pod Srbijom. Nakon što SPC kroz svoje prisustvo u društvu, u obrazovnom sistemu odradi svoj dio posla na jačanju srpstva, a za to vrijeme u nekoliko izbornih procesa ako se poziciniraju prosrpske stranke one odrade istu stvar, doći će do referenduma za 10-12 godina i Crna Gora će izgubiti državnost. U kom stepenu zavisi od „uspjeha“ SPC i prosrpske politike.
Većina kandidata prosrpski
Može Crna Gora postati odmah dio Srbije bez ikakve državnosti, a može dio zajednice sa Srbijom, kao prelazno rješenje do Velike Srbije.
U Crnoj Gori su predsjednički izbori u nedjelju, 19. marta 2023. godine. Tačno 25,5 godina od datuma kada je Đukanović pobjedio Bulatovića i distancirao se od Miloševića. Ponovo ponavljam iz praktičnih i pragmatičnih razloga, a što ga prati kroz karijeru. Na izborima 19. marta kandidat za predsjednika je i Milo Đukanović (Demokratska partija socijalista). Tu su još Andrija Mandić (Demokratska fronta), Draginja Vuksanović Stanković (Socijaldemokratska partija), Aleksa Bečić (Demokrate), Jakov Milatović (Evropa sad), Goran Danilović (Ujedinjena Crna Gora), Jovan Radulović (influenser).
Većina kandidata su prosrpski orijentirani, neki direktno, a neki skriveno. Neki uspjevaju da budu novi Dritan, da dobiju podršku dijela Bošnjaka, Albanaca, a imaju očito agendu pripremljenu u Beogradu. Čini se da je tu najuspješniji Jakov Milatović, iako Abazović daje podršku Bečiću. Bošnjačka stranka, podržala je Mila Đukanovića, dok dio Bošnjaka orijentiran prema SPP Crne Gore preferira Milatovića.
Iskustva iz BiH
Uglavnom, kako to često biva u zemljama ex Jugoslavije, ovi izbori su izuzetno važni za Crnu Goru. Ukoliko prosrpska politika oličena u nekom od prosrpskih kandidata pobjedi i on postane predsjednik, biće to dobar vjetar u leđa i prosrpskim partijma na parlamentarnim izborima 11. juna. Ukoliko bi se ustoličili na čelu države i u zakonodavnu i izvršnu vlast bio bi to odličan korak za put Crne Gore ka Velikoj Srbiji. DPS i Milo Đukanović, ako bi doživjeli poraz na predsjedničkim i parlamentarnim izborima teško bi se ikada povratili na vlast. Uslijedili bi obračuni s njima, u nekim djelovima opravdani, ali uglavnom s političkom pozadinom da se kroz par izbornih procesa potpuno obezvrijedi crnogorska politka u Crnoj Gori, a da se puno trajnije inaugurira srpska politika u Crnoj Gori.
Nije ovo nepoznato ni nama, dešavanjima u Bosni i Hercegovini.
Stoga su ovi izbori itekako važni i za nas. Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Sjeverna Makedonija pred velikim su izazovom, ali ukoliko bude jedinstva u njihovim narodima, patriotama i ukoliko bude zajedničkog djelovanja i lobiranja u svijetu, buđenju svjetskih intelektualaca, NVO-a, građana, glasa javnosti; ove zemlje imaju budućnost. Iz Bosne i Hercegovine, od nacionalnih, makar bošnjačkih organizacija i institucija, od intelektualaca, pa i političkih partija, trebao je otići glas podrške Đukanoviću na predstojećim izborima. Neko će reći to je mješanje u izborni proces druge zemlje!
A, ja pitam je li se to Srbija ne miješa u izbore u Crnoj Gori? Je li se to Srbija i Hrvatska nisu mješale u nedavne izbore u Bosni i Hercegovini?
Budućnost Bosne zavisi od budućnosti Crne Gore. Budućnost Crne Gore zavisi od budućnosti Bosne.
Sretno Crna Goro i nemoj fuliti!
