Café slastičarna Cream Shop postoji od 2011. godine, a nastavak je porodične tradicije od četiri generacije. Pokrenuli su je braća Nazim i Zaim Iseini, porijeklom iz Sjeverne Makedonije. Slastičarna je vrlo brzo postala poznata po tradicionalnim poslasticama poput baklave, šampita, tulumbi, hurmašica, kadaifa i sl., ali i po novim poput tri leće i turskog čaja. Donosimo vam priču o porodici Iseini i njihovom dugogodišnjem uspješnom biznisu.
“Tradicija datira od 1957. godine, a počeli su je naši roditelji. Bili su četvorica braće. Amidža je prije radio u Srbiji, u Bogatiću. Pozvan je da preseli u Sarajevo, što je i učinio. On je prvi došao, pa je prvo povukao jednog brata, pa onda i drugog. Moj otac je bio najstariji, radio je kao krojač i posljednji im se priključio. Pokrenuli su posao ovdje, u Saračima. Slastičarnu Carigrad. Posao je odlično krenuo. Pravili su halve, a u trendu su bile i boza i limunada. Bili su među tri-četiri najpoznatije slastičarne u gradu. Kao što se išlo u Želju po ćevape, tako se po halvu išlo u Carigrad. Mi smo porijeklom iz Gostivara. Ima nas dosta u Sarajevu. Bosna, Carigrad, Butik Badem, Željo, Forino, Saray, Sač, mi…, svi smo iz Gostivara. Tu smo godinama i generacijama i prihvaćeni smo kako treba”, ispričao je za etto.ba Nazim Iseini.
Ipak, dok su muškarci radili u Sarajevu, žene su ostale u Makedoniji. Samo je jedna, od četiri žene, došla u Sarajevo kako bi mogla nahraniti muškarce u porodici.
“Stanovali smo u Kročilama (bivše Samardžije). Školu smo svi ovdje završili. Ja sam studirao žurnalistiku i odustao. Moj otac se razbolio, a amidže su rekli da mora neko od nas raditi, pa sam počeo. Zatim sam se i oženio. 1989. sam otišao u Italiju da radim, a 1990. smo, sa rođakom, ovdje otvorili grill. Za vrijeme inflacije u doba Ante Markovića smo ga morali zatvoriti. Inflacija je bila prevelika. Vratio sam se u Italiju i rekao sam da se neću vratiti sve dok ne skupim novac da sam nešto otvorim. Žena mi je tada bila u Makedoniji. 1992. je izbio rat. Moj otac je i za vrijeme rata bio ovdje te je i dva puta ranjavan. Bio je u armiji, a pravio je i halve kada je trebalo za vojsku. Nakon ranjavanja i obolijevanja je izašao iz Sarajeva i preselio u Makedoniju”, priča dalje Nazim.
Nazimovi amidže su ponovo došli u Sarajevo 1997. godine, kada se Carigrad trebao rušiti. Dogovorili su se da svi daju po pet hiljada KM, odnosno da se sakupi 20 hiljada kako bi se osposobila za rad. Tako je i bilo.
“Kada bi bila moja smjena, dolazio sam na 50 dana. Vidio sam da ovdje ima hajra i da se može raditi. Brat i ja smo kupili ovu radnju i renovirali je. Prvo smo krenuli sa picama i maslenicama i išlo je dobro, pogotovo ljeti. Tada smo imali samo 18 kvadrata, pa zimi i nije bilo mnogo posla. Razmišljali smo o izdavanju radnje i povratku u inostranstvo. Žena me nagovorila da otvorimo radnju specijaliziranu samo za slatke proizvode. Uzeli smo još jednu radnju te napravili ugovor na osam godina.”
Nazimova supruga je u Makedoniji naučila praviti tri leće, a od ranije je znala praviti baklave, torte, princess krofne, šampite i druge specijalitete koji su se nekada radili u Carigradu.
“Ljudi su željeli druge kolače, ali smo ih nagovarali da probaju tri leće. Znao sam dati besplatno po 40-50 komada dnevno, samo kako bi ljudi probali i uvjerili se u kvalitet. Krenulo je od uha do uha i to je bila najbolja reklama. Dolazili su nam studenti sa Burcha i te uposlenici različitih turskih agencija. Jedan od direktora mi je predložio da uvedemo i turski čaj, zbog velikog broja gostiju iz Turske. Tada ga niko nije imao u gradu i nisam znao kako se pravi. Rekao je da će mi donijeti čajnik iz Turske i naučiti me kako se pravi, pa da pokušam. Tako je i bilo, a pokazalo se i kao pun pogodak. Toliko su tražili čaja uz tri leće da nismo mogli namiriti. To se proširilo po gradu i sada smo, uz Butik Badem i Saray, najjači što se tiče takvih kolača. Moja žena je glavna kuharica te postepeno uvodi i nove recepte. Trudimo se održati kvalitet, ali i ubaciti i koji novitet. S vremenom smo se i proširili, pa sada imamo prostora za primiti više gostiju te posao ide dobro i zimi. Jako smo zadovoljni. Evo i moj sin sada želi ući u posao i nastaviti tradiciju koju je pokrenuo moj dedo. Bit će četvrta generacija u porodičnom poslu”, završio je Nazim priču o porodičnom poslu i tradiciji.
