U međunarodnoj areni, SDA je uradila više nego što joj se priznaje...
Kad pogledam 35 godina unatrag, ne gledam samo u jedan politički projekt. Gledam u narodni pokušaj da iz tame tišine, iz pognutosti, iz nevidljivosti – progovori dostojanstvom. Stranka demokratske akcije (SDA) nije osnovana kao obična stranka. Osnovana je kao povijesni odgovor na povijesnu nepravdu. Kao iznuđeni čin prepoznavanja naroda koji nije smio imati ime, a kamoli politički glas.
Tog 26. maja 1990. godine, kad smo kao osnivači svojim potpisima udahnuli dušu jednoj ideji, nismo znali gdje nas vodi. Nismo znali da će nas ta odluka, za neke od nas, koštati slobode, za neke sigurnosti, a za sve – mira. Ali znali smo jedno: ako mi ne kažemo ko smo, reći će to drugi – i to protiv nas.
SDA je bila most iz prošlosti u budućnost. Između naroda kojem su decenijama govorili da je vjerska grupa i naroda koji je morao postati politički subjekt da bi opstao. U osvit raspada Jugoslavije, kada su se granice crtale puškom, a narodi pozivali na mit, SDA je ponudila opasno drugačiju ideju: da se Bosna može braniti i graditi s vjerom – ali bez isključivosti. S identitetom – ali bez hegemonije. S historijom – ali ne s osvetom.
U ratu koji je uslijedio, SDA nije bila samo politička snaga – bila je državotvorna osovina. Bez SDA, ne bi bilo legaliteta Armije Republike Bosne i Hercegovine. Ne bi bilo institucionalne odbrane Bosne. Ne bi bilo političkog otpora podjeli države po etničkim linijama. Bila je to prva, a često i jedina linija između uništenja i opstanka.
U najtežim danima, SDA je – pod vodstvom Alije Izetbegovića – nosila i mač i maslinovu granu. Znala je reći ne kad su joj nudili nepravdu umotanu u mir. I znala je šutjeti kad je trebalo podnijeti teret kako bi država preživjela.
Ali danas, s ove vremenske distance, moramo pogledati i ono što SDA nije uradila. Ne da bi umanjili ono što jeste – već da bi iskupila ono što može još.
SDA je propustila, svjesno ili nesvjesno, da u vrijeme mira bude ono što je bila u ratu: narodna nada.
Između entitetskih linija, povratka izbjeglica, razorene ekonomije i poratnog umora – SDA je prečesto odabrala taktiku nad strategijom. Reagirala je umjesto da vodi. Odbranila je institucije, ali nije napravila novu viziju društva. Izgradila je političku infrastrukturu, ali nije do kraja duhovno, obrazovno ni kulturno osnažila narod da bude svoj u svakom vremenu.
U međunarodnoj areni, SDA je uradila više nego što joj se priznaje. Bošnjačko ime i bosansko postojanje više niko ne može ignorisati. Naša zastava je podignuta u svjetskim institucijama. Naše pitanje je artikulisano. Naše žrtve – priznate.
Ali ono što SDA nije uspjela jeste da uvjerimo svijet da Bosna nije samo pitanje žrtve – nego i projekat budućnosti i nade. Nije uvijek znala kako se vodi dijalog s onima koji nemaju empatiju, ali imaju moć. I često se povlačila kada je trebalo kucati jače, govoriti hrabrije.
SDA je željela napraviti stabilnu, multietničku, demokratsku Bosnu. I nikada nije napustila tu ideju. Ali nije uvijek znala kako da je ostvari, niti kako da se nosi s realnim izazovima: korupcijom, institucionalnim otporom, i padom povjerenja. Nije uvijek znala razlikovati lojalnost od sposobnosti. I prečesto je vjerovala da je narodna podrška trajna – zaboravivši da se povjerenje ne nasljeđuje, nego obnavlja.
Ali uprkos svemu – SDA je ostala.
Kao najdugovječnija bošnjačka politička snaga, kao temelj državnosti, kao stijena identiteta, ali i kao podsjetnik da moć nosi obavezu – i odgovornost.
Danas, 35 godina kasnije, SDA ne slavi savršenstvo. Slavi put. Put na kojem je bilo padova, ali i uzdizanja. Put na kojem se naučilo da historiju ne piše samo onaj ko preživi – nego onaj ko pamti, i djeluje.
I zato, kao jedan od osnivača, želim danas reći ne iz trijumfa, nego iz brige i nade: SDA mora ponovo postati nosilac vizije. Ne samo čuvar prošlosti, nego graditelj budućnosti. Mora iznova zaslužiti povjerenje naroda – znanjem, poštenjem, samokritikom i vjerom.
Jer narod koji ju je osnovao, nije tražio samo zaštitu – nego pravdu. Nije tražio samo zastavu – nego smisao.
A taj smisao još živi. U svakom čovjeku koji želi Bosnu pravednu, otvorenu, slobodnu i svoju.
Zadatak SDA, 35 godina poslije, nije gotov. Jer Bosna još nije dovršena. I zato ne govorimo: Slava nam. Nego: Obaveza nam.
Sutra, ako Bog da, nastavak: Programski manifest nove vizije SDA.
