Dejtonski mirovni sporazum i postdejtonsko političko uređenje Bosne i Hercegovine danas su zasjenili Sarajevo, postajući zlosutni oblak koji, uprkos svojim tamnim nijansama, nosi u sebi tešku istinu koja se ne može ignorisati.
Sve ono što nas odlikuje, od obrazovanja do kulture, danas je na mukama pred institucijama koje bi trebalo da nas vode prema svjetlijoj budućnosti. Jedna od takvih institucija je Nacionalna i univerzitetska biblioteka (NUB) BiH, pred kojom se nedavno pojavio čovjek kojeg su mnogi doživjeli kao spasitelja – Christian Schmidt.
Iako je Schmidtova prisutnost pred NUB-om bila okrenuta ka pokušaju da očisti sve one grijehe koje međunarodna zajednica neprestano nanosi Bosni i Hercegovini, čini se da je upravo on postao arbitar naše političke sudbine. Da li je uspio? Nažalost, čini se da jeste, jer naša politika i društvo pamte samo trenutne, površinske uspjehe, a ništa dugoročno.
Samo prije dvije godine, Schmidt je stajao za govornicom i objavio izmjene Izbornog zakona BiH, a nekoliko mjeseci kasnije, suspendovao je Ustav. Posljedice tih odluka bile su dramatične, a danas, u činu koji bi trebalo da spašava NUB BiH, on ponovo preuzima ulogu izvršioca odluka, dok nas podsjeća kako smo za tri decenije od ratnih razaranja, kulturno i obrazovno, ostali na mrtvoj tački.
Danas, dok Schmidt iznosi svoje naloge, mnogi u Sarajevu slave što je "spasio" NUB BiH. No, duboko u duši mnogi se moraju zapitati, da li zaista nismo došli do tačke gdje međunarodna zajednica upliće svoje ruke u srž naše države, diktirajući nam čak i kulturne odluke? Schmidt, kao prepredeni strateg, poručuje da ćemo doći do rješenja za dva mjeseca, ali sve to podsjeća na igru u kojoj smo samo akteri, dok on upravlja partijama.
I tu postavljamo ključno pitanje: koliko je tačno Milorad Dodik u pravu kada tvrdi da BiH ne funkcioniše i da je zapravo "vještačka tvorevina"? Nažalost, moramo priznati da sve više postajemo svjesni da nas zabluda patriotizma vodi u provaliju. Kada država ne funkcioniše, njene institucije postaju ruševine pod prijetnjama interesa, korupcije i vanjskih pritisaka. A još je gori trenutak kada postanemo svjesni da međunarodni posrednici nametnu samovolju na svim razinama.
Iako BiH ima najveći broj vlada i parlamenata u Evropi, naša nesposobnost da funkcionišemo postaje očigledna. Schmidt, ili bilo koji drugi međunarodni činilac, postaje naš "spasitelj", osiguravajući čak i plate za kulturne radnike, dok se mi ne možemo dogovoriti ni o osnovnim pitanjima. Zar nije jednostavnije, umjesto da trošimo energiju na izmjene i nove zakone, jednostavno predati vlast u ruke nekoj međunarodnoj figuri koja će upravljati BiH još trideset godina? Možda bi tako shvatili koliko je bolje kad se sami bavimo vlastitim pitanjima.
Nažalost, još uvijek smo u fazi da prihvatamo odluke koje nam se ne sviđaju jer se bojimo ustati protiv njih. Danas se čini besmisleno opirati se međunarodnim nalogodavcima koji diktiraju sudbinu naše zemlje, dok se istovremeno klanjamo pred onima koji nam donose "spas".
Pred NUB BiH, u ulozi spasitelja, stoji Christian Schmidt, odlučan da spasi nešto što se već urušava pod težinom sistema koji je sve više formalan, a sve manje suštinski važan. Za mnoge je dovoljno to što je uopšte prisutan i što je spasioc, ali koliko nas zapravo ima hrabrosti da se oslobodimo svih tih političkih i međunarodnih okova koji nas drže na koljenima?
