Najveća misija CIA-e u terminima dopreme oružja i vojne opreme, logistike i finansiranja bila je globalna linija opskrbe za mudžahedine, svete ratnike Afganistana, koji su se borili protiv oko 110.000 pripadnika oružanih snaga Sovjetskog Saveza. Pod slikovitim nazivom, tajna „Operacija Ciklon“ (Operation Cyclone) službeno je počela u vrijeme administracije predsjednika Sjedinjenih Država, Jimmyja Cartera u januaru 1980. iako je bila na snazi i ranije.
Pošto je to bila Carterova ideja, dirktor CIA-e William Casey nije ju svesrdno prigrlio, barem ne u početku. Međutim, uskoro je u njoj vidio veliku priliku za svoju agenciju da dodano učvrsti utjecaj nad američkom vanjskom politikom, posebice na Bliskom istoku.
Motivi angažmana CIA-e
„Bio sam prvi šef postaje kojega su poslali u inostranstvo s tako divnim nalogom: Idi ubijati sovjetske vojnike“, kazao je ugledni funkcioner CIA-e Howard Hart koji je 1981. kao važan obavještajac stigao u Afganistan. „Zamislite. Bio sam oduševljen. Bio je to plemenit cilj. Ali zadaća nije bila oslobađanje Afganistana. Niko nije vjerovao da bi Afganistanci mogli uistinu trijumfirati.“
CIA je obilato pomagala svete ratnike mudžahedine tijekom sovjetske okupacije Afganistana od 1979. do 1989. Cilj je bio što više naštetiti Sovjetima u Afganistanu i natjerati ih da se povuku iz te problematične i ogromne azijske zemlje. Osim toga, nastojalo se putem pomaganja islamističkih boraca destabilizirati republike SSSR-a s većinskim muslimanskim stanovništvom (Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan, Turkmenistan, Uzbekistan,Azerbajdžan i ruske republike poput Čečenije), što bi možda dovelo do nemira i sloma samog Sovjetskog Saveza iznutra.
Sovjetski motivi za intervenciju
Komunisti su u Kabulu došli na vlast u proljeće 1978. ali vatrene unutarnje borbe ljevičarskih frakcija Khalq i Parcham ugrozile su opstanak novog poretka zajedno s pobunom različitih plemena i skupina. Među pobunjenicima su mudžahedini bili najglasniji. Za Božić 1979., kako bi se očuvala prijateljska komunistička vlast, SSSR je vojno intervenirao i brzo okupirao većinu zemlje. Sovjetsko vodstvo na čelu s generalnim sekretarom Leonidom Brežnjevom, šefom KGB-a Jurijem Andropovom, ministrom odbrane Dmitrijem Ustinovom, premijerom Aleksejem Kosiginom i ministrom vanjskih poslova Andrejom Gromikom, smatralo je da bi pad komunističke vlade ugrozio geopolitičke interese SSSR-a u regiji, posebno s obzirom na stratešku važnost Afganistana kao tamponzone prema južnoj i zapadnoj Aziji.
Sovjeti su ujedno strahovali da bi nestabilnost mogla dovesti do širenja islamskog fundamentalizma u susjedne sovjetske republike s muslimanskim stanovništvom. Intervenciju su pravdali „međunarodnom dužnošću“ pružanja pomoći socijalističkoj zemlji, no stvarni motiv bio je očuvanje sovjetske sfere utjecaja u Aziji u uvjetima Hladnog rata sa SAD-om.
Odgovor Amerike i razmjeri Operacije Ciklon
Uslijedio je 10-godišnji rat u kojem su strane, pretežito zapadne, vlade podržavale pobunjenike. Tu je Amerika bila najglasnija i najustrajnija. Predsjednik Jimmy Carter proglasio je tzv. Carterovu doktrinu, kojom je najavio da će SAD braniti interese u Perzijskom zaljevu, uključujući vojnom silom ako bude potrebno.Odmah nakon invazije Carter je uveo sankcije SSSR-u, obećao pomoć Pakistanu i obvezao se da će štiti Zaljevske države zbog njihove uloge opskrbljivača Amerike naftom. SAD i druge zapadne države su bojkotirale Olimpijske igre u Moskvi 1980. Carterova vlada dodatno je pojačala vojnu prisutnost u regiji te započela jačanje veza s partnerima poput Saudijske Arabije i Egipta, kako bi suzbila sovjetski utjecaj. Carterova doktrina nastavila se i pod predsjednikom Ronaldom Reaganom, čime je rat u Afganistanu postao ključni element hladnoratovskog sukoba. Stoga je CIA-in tajni program pomoći mudžahedinima bio od ogromnog značaja.
Ciklon je bila jedna od najdužih tajnih operacija CIA-e. Trajala je ukupno 13 godina od 1979. do 1992. Godine 1979. njezin budžet iznosio je oko 500.000 USD, sljedeće godine oko 20-30 miliona $, a dosegao je razinu od nevjerojatnih 630 miliona dolara 1987. Pod Reaganom se program povećao, a njegova ukupna vrijednost iznosila je grandioznih 3 milijarde dolara. Međutim, stvarna vrijednost operacije je i veća ako se uzmu u obzir i drugi financijeri poput Saudijske Arabije i Pakistana. Saudijska Arabija je u mudžahedinima vidjela bogomdanu priliku da izvozi radikalni oblika islama – vehabizam. Ukupna podrška mudžahedinima tako se procjenjuje na 6 do 8 milijardi dolara, uključujući novac za kupnju oružja, oružje, vojnu opremu, logistiku, obuku i operativne troškove u Afganistanu i Pakistanu. Tako je Operacija Ciklon postala jedna od najskupljih tajnih operacija u povijesti.
Reaganova doktrina
Politika pomaganja mudžahedina bila je sasvim sukladna Reaganovoj doktrini – strategiji vanjske politike SAD-a tokom 1980-ih, usmjerenojna potporu antikomunističkim skupinama diljem svijeta kako bi se oslabio sovjetski utjecaj.Cilj doktrine je bio pomoći narodima u zemljama Trećeg svijeta koji su se borili protiv sovjetskih marionetskih režima. Osim asistencije afganistanskim mudžahedinima, američka vlada je preko CIA-e pomagalakontrarevolucionarima (Kontrasima) u Nikaragvi i pobunjenicima u Angoli i Kambodži. Reagan je vjerovao da će podrška pobunjenicima ubrzati pad Sovjetskog Saveza, što će dovesti do svršetka Hladnog rata i konačne američke dominacije u svijetu.
Kako bi proveo svoju vanjskopolitičku doktrinu, Reagan je angažirao CIA-inu diviziju specijalnih aktivnosti koja je opremala pobunjenike. Arhitekt te strategije bio je mladi časnik CIA-e, Michael Vickers. Strategija se zasnivala na slanju širokog spektra oružja, logistike, opreme, skupa s programima uvježbavanja, kako bi se poboljšale mogućnosti Afganistanaca da vode uspješan rat protiv sovjetskih okupatora.
Važna uloga Pakistana, Saudijske Arabije i ostalih država
Operacija se snažno oslanjala na pakistanskog predsjednika Muhammada Zia-ul-Haqa i na pakistansku obavještajnu agenciju ISI. Pakistanska tajna služba je služila kao posrednik za distribuciju novca, vojne opreme i naoružanja. Procjenjuje se da je ISI naoružao i opremio više od 100 hiljada pobunjenika između 1978. i 1992. te su potaknuli arapske volontere da dođu izvana kako bi se pridružili pokretu otpora. Američka i pakistanska vlada pomagale su isključivo sunitske mudžahedine, dok šijitske nisu zbog sukoba s Islamskom Republikom Iran.
Dužnosnici iz CIA-e ali i drugih agencija američke vlade znali su često posjećivati pakistansko-afganistansku granicu te su Amerikanci obilno pomagali afganistanskim izbjeglicama. Ravnatelj CIA-e, William Casey, predlagao je Pakistancima da izvrše pritisak i prenesu borbe na sovjetski teritorij, odnosno na južne većinski muslimanske republike. Pakistanci su se složili pa je CIA uskoro osigurala hiljade Kur’ana, tekstova o sovjetskim zločinima nad Afganistancima kao i pamfleta o lokalnim povijesnim junacima.
Saudijska Arabija je otpočetka uglavnom podjednako pomagala islamističkim pobunjenicima kao i CIA, dolar za dolar. Kada bi saudijska plaćanja kasnila, američki dužnosnici bi letjeli u Rijad kako bi ubrzali priljev saudijskog novca. Kinezi su slali oružje vrijedno više miliona dolara, kao i Egipćani i Britanci (tajna služba MI6). Peking je smatrao sovjetsku prisutnost u Afganistanu prijetnju svojoj sigurnosti i regionalnoj stabilnosti, ponajprije zbog blizine sovjetsko-kineske granice. Kineska pomoć mudžahedinima uključivala je isporuku oružja, streljiva i druge vojne opreme, koja je prolazila kroz Pakistan.
Pakistanci kradu oružje
CIA je koordinirala isporuke oružja i opreme. CIA-in operativac Hart ih je predavao pakistanskoj obavještajnoj službi koja je služila kao posrednik između CIA-e i mudžahedina.Pakistanci bi zadržali popriličan dio oružja i opreme prije nego što bi ih isporučivali političkim liderima afganistanskog pokreta otpora u egzilu, u Pešavaru, istočno od Kajberskog prijevoja. Pobunjenički bi vođe još uzeli i svoj dio prije no što je to oružje došlo naafganistanska ratišta.
Dijelovi oružja i vojne opreme završavali su na crnom tržištu i kod kriminalnih skupina koje nisu imale veze s političkim ciljevima mudžahedina. Kao rezultat korupcije, mnogi borci na terenu dobivali su ograničena sredstva. Usprkos tome, isporuke CIA-e su nastavile stizati, jer su Amerikanci i njihovi saveznici vjerovali da će ukupna količina pomoći na kraju dovoljno osnažiti mudžahedine da iscrperuske trupe.
„Nismo pokušavali govoriti afganistanskim pobunjenicima kako da se bore“, kazao je CIA-in zvaničnik John McMahon. „Ali kada smo vidjeli neke sovjetske uspjehe protiv mudžahedina, postao sam uvjeren da sve oružje koje smo isporučili nije završavalo u rukama afganistanskih strijelaca.“ Iz tog razloga je otišao u Pakistan i sazvao sastanak sedam vođa afganistanskih pobunjeničkih skupina, od pariških izbjeglica u mekim mokasinkama do grubo tesanih ljudi iz planina. „Rekao sam im da me brine što uzimaju dio oružja, bilo da ga spremaju za kasnije ili, rekoh, sačuvaj Bože, da ga prodate. A oni su se nasmijali. I rekli su: Potpuno ste u pravu. Dio oružja spremamo. Jer jednog dana Sjedinjene Države neće biti ovdje, i morat ćemo sami nastaviti borbu.“Danas kad znamo što se događalo od 11. septembra 2001. do danas, jasno je da je nastavak borbe eufemizam za međunarodni terorizam, tj. terorističko djelovanje međunarodnih islamističkih organizacija poput talibana, Al-Qaide i ISIL-a.
Radikali bivaju najbolje naoružani
Pakistanski obavještajni šefovi koji su dijelili CIA-ine puške i novac davali su prednost onim afganistanskim frakcijama koje su se pokazale najsposobnijima u bitci. One su „slučajno“ bile i najodaniji islamisti. Razine podrške za različite frakcije su se razlikovale. Pakistanska obavještajna služba ISI je favorizirala radikalne islamiste kao što su islamistička organizacija Gulbuddina Hekmatyara, Hezbi Islami, i Haqqani mreža, a s time se slagao dio Amerikanaca. Dok su drugi podržavali umjerenije islamiste poput Ahmeda Shaha Massouda.
CIA-in program za Afganistan s vremenom je činio 80% njenog prekomorskog budžeta. Mudžahedinima je isporučivano vrijedno i raznoliko oružje. Valja tako navesti najvažnija oružja kao što su:prijenosni protuzračni obrambeni sustavi FIM-92 Stinger (djeluju kao infracrveno-navođeni projektil zemlja-zrak), sovjetski laki ručni raketni bacači RPG-7, američki prijenosni raketni bacači M72 LAW, puške AK-47 (Kalašnjikov), zastarjele britanske puške Lee-Enfield, američke puške M16, sovjetske teške strojnice od 12,7 mm DShK, lake sovjetske strojnice PK, američke lake strojnice M60, Howitzer topove, minobacače 82 mm i 120 mm, protutenkovske mine, granate, ručno izrađene eksplozivne naprave, kamione, džipove, radio opremu. Činjenica da su mudžahedini koristili oružje različitog podrijetla (američko, sovjetsko, britansko) naglašava kako su se Sjedinjene Države trudile prikriti svoju uključenost, nabavljajući dio oružja iz trećih zemalja ili s crnog tržišta.
Tajni program daje rezultate
Za razliku od neuspjeha CIA-e na drugim područjima tijekom 1980-ih poput Irana, Libanona i Nikaragve, jedino je Operacija Ciklon donijela jasan miris pobjede jer su sveti ratnici mudžahedini zadavali fatalne udarce sovjetskoj vojsci. Naoružani protuzračnim raketama Stinger, afganistanski pobunjenici su ubijali sovjetske vojnike, obarali sovjetske naoružane helikoptere Mil Mi-24 i poboljšavali predodžbu o sebi.
Počevši od 1986. CIA je slala velik broj Stingera ustanicima. To je zadavalo snažne udarce sovjetskim trupama jer su se inače lako naoružani mudžahedini mogli suprotstavljati slijetanju sovjetskih helikoptera i zrakoplova na strateškim područjima. Stingeri su postali toliko slavni i ubojiti da je 1990-ih američka vlada provela program „kupi natrag“ kako bi osigurala da neiskorišteni projektili ne bi dospjeli u posjed antiamerički nastrojenih terorista. Protutenkovski raketni bacači uništavali su sovjetske tenkove i korišteni su u napadima na sovjetske vojne baze. Protiv baza su korišteni i minobacači i topovi.
Kratkoročna pobjeda i dugoročni terorizam
Dana 20. jula 1987. objavljen je sovjetski plan o povlačenju iz Afganistana sukladno sporazumu iz Ženeve koji će se potpisati sljedeće godine. Zadnji sovjetski vojnici napustili su Afganistan 15. februara 1989. Tijekom deset godina okupacije SSSR je pretrpio gubitak od 14 tisuća ubijenih i nestalih i preko 50 tisuća ranjenih. CIA je učinila što je kanila učiniti: dati Sovjetima njihov Vijetnam. „Ubijali smo ih jednoga po jednoga“, izjavio je Howard Hart koji je od 1981. do 1984. vodio misiju naoružavanja mudžahedina. Kratkoročna pobjeda je ostvarena.
Međutim, niko nije sanjao da bi ti sveti ratnici mogli ikada usmjeriti svoj džihad protiv SAD-a i drugih zapadnih država. „U tajnom djelovanju“, kazao je CIA-in oficir McMahon, „uvijek morate misliti na kraj igre prije nego što je i započnete. A to ne činimo uvijek.“ Amerikanci nisu uzimali u obzir širu sliku kad su podržavali mudžahedine 1980-ih jer će se iz njih izroditi terorističke islamističke skupine kao što su talibani, Al-Qaida, ISIL, Boko Haram, Al-Nusra, Jaish-e-Mohammed, itd. Kada su tijekom 1990-ih Hrvati u Bosni i Hercegovini bili žrtva mudžahedinskih zločina u ratu i poraću to zapadne strukture moći nije brinulo, kao niti teroristički napadi radikalnih islamista na kršćane na Bliskom istoku i Africi. Tek će teroristički napadi na New York od 11. septmebra 2001. promijeniti percepciju na Zapadu i konačno će jednom za svagda mudžahedini postati „loši momci“.
Zahvaljujući Operaciji Ciklon islamistički terorizam je postao globalni problem. Teroristički napadi u zapadnim metropolama kao što su London, Pariz, Madrid, Berlin, Boston i New York postali su svakodnevica.
