Dok u našim domovima kilogram raštike košta više nego uvozne banane iz Ekvadora, prosječan građanin BiH već odavno broji sitniš i računa može li preživjeti do sljedeće plate – ako je uopšte i ima.
Cijene su odletjele u stratosferu, ali plate i penzije su ostale na nivou iz prošlog vijeka. Dok obični ljudi vagaju između računa za struju i hljeba, političari bezbrižno ispijaju skupe espresso kafe, klimaju glavom na "izazove globalne ekonomije" i na kraju mjeseca uredno inkasiraju svoje petocifrene plate.
Raštika – nova valuta na Balkanu
Nekada hrana sirotinje, raštika je danas luksuz. Možda bismo mogli predložiti da se njome plaćaju porezi, jer očigledno ima veću vrijednost od novca. Banane, koje putuju 10.000 kilometara i preživljavaju hladnjače, brodove i kamione, na kraju su jeftinije od nečega što raste iza svake hale u Hercegovini. Ali ne, ne smijemo reći da nešto nije normalno – možda će nam neko iz vlasti objasniti kako je to "zdrav trend" i kako trebamo jesti domaće, čak i kad nas cijene hrane doslovno tjeraju na dijetu.
Plate odavno ne prate cijene – ali zato političari prate svoje interese
Prosječna plata u BiH, koja je već sada nedovoljna za preživljavanje, gubi trku sa inflacijom brzinom svjetlosti. Građani jedva sastavljaju kraj s krajem, ali u skupštinskim klupama nema zabrinutih lica – jer, kako kažu, "sve je pod kontrolom". Naravno, njima jeste. Njihova primanja su zaštićena od inflacije, a kada im ponestane, uvijek mogu izglasati "povećanje paušala" – što je politički eufemizam za "hajde da uzmemo još malo".
U međuvremenu, građani se pitaju kako kupiti ulje koje je skuplje od benzina, kako platiti režije koje gutaju pola plate i kako prehraniti djecu bez da podignu novi kredit. Jer, u ovoj zemlji si postao bogataš ako si u stanju bez zaduženja kupiti punu kesu osnovnih namirnica.
Kome da se žalimo? Centralnoj banci ili komšiji sa baštom?
Narod je prepušten sam sebi. Političari će reći da su cijene hrane problem globalnog tržišta, ali zanimljivo – nije globalno tržište donijelo odluku da minimalna plata ostane 700 KM, niti da penzioneri preživljavaju sa 550 KM dok lijekovi poskupljuju iz mjeseca u mjesec. Nije ni globalno tržište krivo što su tržišni inspektori misteriozno nestali, a trgovački lanci izmišljaju marže kao da igraju Monopoly.
U ovakvoj situaciji, realno, ostaju nam samo dvije opcije:
Da svi zasadimo bašte i uzgajamo raštiku, pa da je trampimo za ulje i brašno.
Da organizujemo bojkot pijaca i trgovačkih centara, pa da vidimo hoće li se cijene same smanjiti kad shvate da niko više ne može kupovati.
Ali znate kako to kod nas ide – dok narod kuka, vlast se pravi gluha. Možda zato što se, zahvaljujući našim porezima i akcizama, hrane iz restorana gdje ne pitaju koliko košta jelo.
U međuvremenu, nama ostaje da s nostalgijom gledamo u Ekvador – gdje banana i dalje nije luksuz, a možda ni raštika.
