Dok cijene goriva na bh. pumpama posljednjih mjeseci bilježe vidljiv pad – potrošačke korpe, police supermarketa i računi za usluge kao da nisu primijetili tu promjenu. Situacija u kojoj gorivo pojeftinjuje, ali cijene ostalih proizvoda i usluga tvrdoglavo ostaju iste ili čak nastavljaju rasti, ponovo otvara pitanje: diktira li gorivo uopće tržište, ili su marže i monopoli jači od logike tržišta?
Veza između cijene goriva i krajnje cijene proizvoda nije ni blizu onoliko linearna koliko se to često prikazuje. Gorivo je, naravno, jedan od osnovnih inputa u transportu i proizvodnji, ali efekti njegovog pojeftinjenja su usporeni, razvodnjeni i često potpuno neutralizirani drugim faktorima – inflacijom, monopolskim strukturama, trgovačkim maržama, nedostatkom konkurencije i uvoznom zavisnošću.
Nafta, kao glavni parametar formiranja cijena goriva, potpuno je izvan domaćeg dometa jer Bosna i Hercegovina nema vlastite rezerve. Uvozna ovisnost automatski znači da svaka promjena cijena na globalnom tržištu direktno utiče na naše benzinske pumpe. Međutim, kad cijene goriva rastu – tržište reaguje kao po komandi: poskupljuju i hljeb, i mlijeko, i prevoz, i usluge. Kad gorivo pojeftini – zatišje. Cijene ostaju iste, a potrošači plaćaju kao da je barel i dalje 100 dolara.
Posebno bolnu tačku predstavlja poljoprivreda. Dok sve evropske zemlje već decenijama koriste sistem "plavog dizela" – goriva oslobođenog poreza i akciza namijenjenog poljoprivrednicima – Bosna i Hercegovina i dalje gura svoje poljoprivrednike nizbrdo. Rudnici i željeznice u BiH već koriste "plavi dizel", ali poljoprivrednici nemaju tu privilegiju. Iako se o uvođenju tog sistema priča više od 15 godina, konkretnih rezultata nema – samo obećanja, pregovori bez kraja i politička odugovlačenja.
Da stvar bude gora, ciklusi proizvodnje i prodaje traju mjesecima, pa čak i u rijetkim slučajevima kada cijena goriva padne drastično, ti efekti se ne odraze odmah – ili se uopće ne odraze. Prerađivači, proizvođači i trgovci u pravilu ne revidiraju cijene unatrag, već ih često zadržavaju na prethodnim nivoima, pozivajući se na ranije troškove proizvodnje ili logistike.
Dodatni pritisak dolazi iz strukturnih problema: uvozna zavisnost, niska produktivnost, monopolski položaji distributera, slaba tržišna konkurencija i nedovoljna zaštita domaće proizvodnje. Sve to doprinosi cjenovnom paradoksu u kojem visoke cijene postaju standard, a pojeftinjenja su rijetka i gotovo nevidljiva.
Na kraju, jedno je jasno – cijena u Bosni i Hercegovini nije posljedica logike tržišta, nego spleta političkih odluka, ekonomskih neefikasnosti i nedostatka volje da se sistem učini pravednijim. Gorivo pada, ali potrošač i dalje vozi po uzbrdici.
